mental coaching/ life coach/ mentalni trening

Life coach- 3.i dio

~ au

Jedno esencijalno pitanje je, kad napišeš listu, da definišeš šta radiš da bi svoje vrijednosti sačuvala.

N.p.r. ako ti je najbitnije zdravlje postavlja se pitanje šta radiš za svoje zdravlje.

Ako ti je najbitnije vrijednost zdravlje i ti čak ni za svoju najbitniju vrijednost ništa ne poduzimaš…kako ćeš tek raditi na ostalim vrijednostima koje ti nisu najbitnije? Kako ćeš biti zadovoljna sa svojim životom ako ni najbitnije vrijednosti nisu dovoljno vrijedne tvog truda i vremena?

Kad sam sebe definisala postala sam opuštenija i balnsiranija. Ali to nije bilo sve….tek sam onda dobila jedan jako zanimljiv zadatak

Zadatak koji je u biti bio banalan ali moćan.

Zadatak je :

Napiši listu od 50 stvari koje voliš raditi!

Meni je trebalo dva mjeseca da napišem listu.

Ovi zadaci nisu te prirode da sjedneš napišeš i predaš. Ovo su zadatci koje napišeš i onda pustiš da stoje 2-3 sedmice da se “slegnu”. Pa opet uzmeš i ponovo pišeš dok ne dođeš do tvog cilja da tačno znaš šta voliš a šta ne voliš. Znači kad 2-3 puta imaš isti redosljed stvari rad si gotov sa zadatkom za taj put.

Za svaki zadatak sam se “vraćala” više i više “sebi”. Donijela sam odluke koje su od svih strana bile potpuno neshvatljive svima osim meni ali kad sam se jednom iskopala iz rupe nisam više nikome dala da me na neki način “manipuliše” da radim nešto što nisam “ja”. Bilo to svjesno ili nesvjesno.

I mogu reći da mi je to bila odluka koja je promjenila moj život u pozitivno. To su, do sad, najbolje investirane pare za mene bile.

Žao mi je da naš mentalitet i društvo tako negativno gleda i psihologe i doktore i life coache. Znam da bi bar četiri mlade osobe danas bile žive da se na vrijeme reagovalo. Umjesto da se “banalni” problemi ignorišu trebamo biti mnogo otvorenije kao društvo i umjesto negativni komentara reći da je ok tražiti pomoć pa kakva god da je.

Life coach- moje iskustvo 2.i dio

~ au

Kad ste napisali listu vrijednosti slijedeći korak je vrijednosti po prioritetu poredati.

Ne po tome šta misliš da drugi smatraju da bi ti trebalo biti bitno, nego onako tačno kako se osjećaš u dubini tvojeduše.

I ovo je zadatak koji može sedmicama ako ne i mjesecima da traje!!

Nakon što poredaš vrijednosti ostavi listu dvije tri sedmice da “odstoji”, da se “slegne”. Nakon toga je opet pređi. Tako nekolika puta urad i sve će ti biti jasnije ko si ustvari.

Ti prvih pet najprioritiranijih vrijednosti definiraju tebe kao biće. To si “TI”!
To su vrijednosti na kojima nikad ne praviš ili rijetko praviš kompromis, jer kad god praviš kompromis to znači da ideš protiv same sebe. Jednostavno nećeš biti sretna i zadovoljna. Nećeš biti u balansu.

Ovo je fantastična vježba za parove, pogotovo u početku jedne veze. Jasno se vidi koje su vam zajedničke vrijednosti. Tako vidite i šta je vašem partneru bitno i a vama ne. Obzirom na to možete i vaše ponašanje prema njemu prilagoditi. Ako ste skroz različiti, zajednički život može da postane jako težak i vjerovatnoća je velika da dođe i do rastava braka.

Primjer 1:
Meni je jako bitna familija. Ne samo muž i djeca, nego i “šira” familija. To znači da sam puno vezana i puno mi je bitna moja familija i rodbina.
Zamislite sada da mi je partner/ muž takav da mu je to totalno nebitno. Ja hoću da sretnem sestru ili brata, a on radije sreće prijatelje. Ne samo da neće razumijeti zašto ja hoću da ih sretnem, nego će je aktivno ometati jer smatra da je to nebitno. Samim tim će gaziti moje najviše prioritete i samim tim će mene svaki put uvrijediti.

To možeš jednom, i dva put, pa možeš i godinama… ali ako je to meni jedno od najbitnijih vrijednosti, to što mene definiše, pitanje je samo vremena kad će početi pucketati u vezi. Zašto, pa jednostavno ko nema respekt prema vrijednostima koje su partneru najbitnije bukvalno gazi po partneru. I svaka normalna veza gdje osoba ima imalo svog “JA” i malo ponosa, će da podvuče crtu i kaže dovdje i dosta.

Nije to neka viša matematika. Pogledajte se okolo. Pogledajte parove koje su se razveli. Pogledajte parove koje blistaju od sreće i druge gdje se okrug kladi kad će pući. Analizirajte i vidjećete. Sve se na to svede. Šta je svakoj osobi bitno. I isto tako kad znaš šta je tebi bitno lakše ćeš to partneru komunicirati i prenijeti.

Ne vjerujem da iko uđe u vezu sa namjerom da vrijeđa. Barem ne ispočetka.

Primjer 2:
Meni je recimo ekonomija jako bitna. (Usput, znate da se 50% brakova raspadne zbog ekonomskih “problema”). Nije mi bitno da imam puno novca nego da ima osoba respekt prema novcu i šta novac čini.
Znači meni je prosto neshvatljivo da neko na kraju mjeseca (pretpostavkom da ima neku normalnu prosječnu platu) nikad “nema” para.

Ali imaš ljudi koji od danas do sutra žive. Koji jedan dobar mjesec završe na nuli a običan mjesec u minusu. Znači kombinacija mene i takve jedne osobe bi samo mogla završiti u katastrofu.


Drugim riječima ako vam je ekonomija visoko na listi vrijednosti onda tražite nekog što ima sličan pogled na ekonomiji, ili na pogled tvojih drugih vrijednosti.

Znači samim tim što imaš definisano šta ti je vrijedno možeš lakše da se odnosiš i prema sebi i prema drugima. Možeš da praviš izračunate kompromise gdje ste sretni i ti i tvoja okolina/ vaš partner!

“Life coach”- moje iskustvo -1.i dio

~ au

Pretpostavljam da svaki čovjek barem jednom u životu doživi onu crnu rupu kad mu nije ni dočega. U tom momentu ne vidi nikakvo rješenje. Problem te konzumira. Život i misli se počnu vrtiti oko tvog negativnog osjećaja. A problem u biti nije definisan osim što se mizerno osjećaš.

Ja sam ušla u takvu fazu nakon mog doktorskog. Trajalo je dugo i eskaliralo je kad sam zatrudnila..

Upala sam u situaciju gdje nisam više znala ni šta hoću, niti šta me čini sretnom. Nekako mi je sve postalo svejedno i polako sam tonula u tome. Veza sa mužem je bila katastrofalna. Kad sam sa njim pričala nije absolutno razumio problem (što razumijem sada, ni meni nije moj problem bio jasan). Njemu je moj problem bio banalan a meni je svijet bio jedna velika crna rupa iz koje se ja probavam izčupati.

Radila sam testove na internet ono tipa da li si depresivna. Svaki put sam dobila odgovor da se javim doktorima i tražim pomoć. Ali ipak nisam. Nekako to nisam mogla prevariti da MENI treba pomoć. To je udar na ego tipa nisam luda. Isto moje razmišljanje je bilo “ofarbano” od moje okoline, neću reći odgoja jer nije baš da smo pričali o “takvim ” stvarima kod kuće. Bila je to neka vrsta bosanskog mentaliteta da si slabić i “poremećen” ako ti treba “neko drugi da riješi “tvoj” problem “. Švedi i Njemci su tu puno otvoreniji.

To mišljenje da možes sam svoj problem riješiti me tako nervira jer ako te ruka boli ideš kod doktora. Ne čekaš da se “samo” riješi.
Zašto se tako ne razmišlja i o našem duhovnom stanju? Zašto ta sramota i odbojnost prema duševnim problemima? Da smo otvoreniji kao društvo znam bar 3 osobe koje bi i danas najvjerovatnije bile žive i čije familije ne bi trebale da dožive nevjerovatne tragedije samo zato što je društvo učahureno i izkompleksirano.

Da skratim priču odlučila sam, po preporuci, da odem kod jednog “life coacha”. Bilo mi je glupo platiti 100€/h, ali eto obećala sam otići bar jednom. Sad kad gledam unazad to su najbolje investirane pare u mom životu! Tako da ako samo pomislite da vam treba neka pomoć onda je tražite. Novac ćete ionako potrošiti.
Kad tražite life coacha gledajte da su certificirani. Meni je jedna life coach rekla da gledam life coach koji su certificirani od “international coaching federation”. U Švedskoj i Njemačkoj su aktivni, ne znam za Bosnu.

Prvi put kad sam otišla kod life coacha se i ne sjećam puno. Mozak mi je bio kao vata. Šta me god pitala ja nisam znala odgovoriti. Osjećala sam se kao tele koje gleda u šarena vrata. Pričale smo dugo i dobijem prvi zadatak da uradim.
Malo sam se iznenadila (i iritirala) jer sam mislila da će to biti odem tamo, malo pričam, i problem se riješi. Nisam baš očekivala da se sama moram potruditi i za to još platiti 100 Eura.

Zadatak koji sam dobila je bio “jednostavan”. Life coach mi je rekla- “Zapiši 10 vrijednosti koje su ti bitne!”.

Tipa zdravlje, familija, novac, lojalitet itd.

Zadatak se ispostavio jako, jako težak. Prvo mozak mi je bio kao vata. Nisam znala ni šta hoću, ni šta mislim. Sve mi je bilo naporno. Sve veselje je nestalo. Život se osjećao nekako bezvrijedan. I u tom svemu ja ću pisati neke vrijednosti. Ali haj da vidim i to.

Life coach mi je rekla da kad zapišem te vrijednosti da ostavim tu listu da se “slegne”. Nakon dvije sedmice da isti zadatak uradim. I tako to dok na kraju ne zapišem iste stvari svaki put.
Znači zapiši 10 najbitnijih vrijednosti u svom životu. Je li to familija, zdravlje, lojalitet, novac, iskrenost itd. Budi prema sebi iskrena.

Trebalo mi je dva ako ne i tri mjeseca da napišem listu.

Ako niste već zapisali svoje vrijednosti onda vam preporučujem da to uradite.
A u drugom dijelu ću napisati šta da uradite kad taj zadatak završite 🙂

Puno pozdrava



When I’m gone! / Kad me ne bude!

~ au

I wrote this when we moved to USA but it kind of fits now in the Corona times also, so I decided to publish it 🙂

When the last carton was carried into the house I realised that despite my try to get rid of things I had dramatically failed in sorting out things. Over 260 cartons of our stuff, our time or someone elses time invested in each and every piece of junk that we could possible have.

The worst things are the small things I find. The ones that you feel sorry to throw away, you collect and it stands there for ages… or expensive things one has bought with no value or worth. Like old bags that are out of fashion and that are worn out. Clothes are the easiest to sort out I find. You can always give it to someone.

One person I know that is absolutely stunning when it comes to get rid of things is my kids uncle.  Before he moved he got rid of ALL things he didn’t need. That is for me more impressing than flying to the moon.

So we asked how he thinks when he throws or gets rid of the things because obviously it has to be some mental setting. So the question he asks himself is what does he want his kids to have after him when he is gone or in other words , to put it hard, what is there of value for the next generation? It is a freaky scary (horrible) but such a powerful question!

Of course no one wants to think of their own death but do you want your loved ones to take care of your stuff just because you yourself didn´t? What would you like to give to your loved ones?

I guess when someone would leave just one bag -a Dior bag, or any other luxury brand, would be so much better than leaving 10 bags of different no name bags. The price is approximately the same.
Not to mention the space they take in the apartment and the time when 30 different bags are “crossing your hands” every time you clean.

Do you have another better question motivating you for a more minimalistic life style and not being owned by your things?

Prevod: Ako se dovoljno bojimo da izgubimo nešto, na kraju će stvari koje posjedujemo da posjeduju nas.

Ovo sam bila zapisala sebi kad smo preselili u Ameriku, ali u biti isto se pitanje može postaviti sebi i kad su ekstremni događaji poput sada Corona virusa.

Kad su posljednji karton unijeli u kuću, shvatila sam da sam dramatično zakazala u sortiranju i razvrstavanju stvari. Preko 260 kartona naših stvari…ili ako gledaš drugačije našeg ili tuđeg uloženog vremena u svaku stvar.
Najgore su mi one male stvari. One koje mi je žao baciti, sakupljam i tamo stoje vjekovima … ili one skupe stvari koje sam nekad kupila koje sad stoje bez vrijednosti. Kao npr. stare torbe koje su iz mode izašle  i koje su iznosane. Odjeća mi je najlakša za riješiti. Uvijek je mogu nekome dati.

Jedna osoba za koju znam da je apsolutno zapanjujuća kada se tiče riješavanja stvari je tetak moje djece. Prije nego što se preselio, riješio se SVIH stvari koje mu nisu trebale. To je za mene impresivnije od leta na Mjesec.
Pitali smo ga kako razmišlja kada baci ili riješi stvari jer očito to mora biti neka mentalna postavka.
Dakle, pitanje koje sam sebi postavi je šta želi da njegova djeca imaju nakon njega…drugim riječima, šta je vrijedno za sljedeće generacije?
Iako je zastrašujuće da ne kažem grozno i ružno pitanje isto tako je jako moćno pitanje!
Naravno da niko ne želi razmišljati o vlastitoj smrti (pogotovo u Bosni je parola iza mene kako bude), ali želite li da se vaši voljeni brinu o vašim stvarima “vašem smeću” samo zato što sami niste bili u stanju razmisliti šta i kako?
Od svih svoji stvari šta biste željeli pokloniti’ ostaviti svojim voljenima?

Za mene je super primjer primjer sa tašnama…pokazuje jasno logiku 🙂
Kad bi neko ostavio samo jednu torbu – recimo Dior torbu ili bilo još bolje Hermes ili bilo koju drugu luksuznu marku, bilo bi za nasljednika/ naslijednicu mnogo bolje jednu takvu torbu ostaviti za sobom nego ostaviti 10 različitih prilično skupih torbi. Ukupna cijena je približno ista.
A da ne spominjem prostor koji dotične tašnice zauzimaju u stanu ili još bitnije vrijeme koje oduzimaju kada čistite pa 30 različitih torbi “pređe preko ruke”.

Kako se vi motivišete za izbacivanje stvari iz stana/kuće??
Kako vi budete gazda stvari a ne stvari da budu gazda vas?

Ja sam se nakon svega motivisala da i dalje nastavim rješavanje stvari iako je psihički teško jer smo ipak sve stvari zaradili i platili…

Dream book / Knjiga snova

~ au

I found the book with the title “The monk who sold his Ferrari” that caught my eye because the title was a little bit unusual. It turns out that it is one of these positive motivational books that wants to inspire you to change your life in a positive way. I find much of the content is equivalent to the “eat that frog written by Brian Tracy, only it has more storytelling and more explanations.
One thing I remember was that when I was little I had something I called idea book but that was called a “dream book” in this book.
In this dream book one should write down the dreams you want and if more motivating make a collage of pictures of your dreams. For example if you want to travel to Bahamas then you put a picture of Bahamas.
It reminded me of  the moments when I was a child and we were painting the house we wanted, or things we wanted.  Funny that my house never was in a big city but rather in a rather green spot with flowers 🙂 Actually, it was a diamond house with a lot of garden around…
I like the idea of dream book and decided to dedicate a book for it…First thing I will do is to divided it in travels, spas and fun things I wanted to do that I have forgotten. Then there is a house , travels, bags and charity…and may your dreams come true 🙂
Knjiga “Kaludžer koji je prodao svog Ferarija” mi je uhvatila pogled jer mi je titula knjige
bila malo neobična. Ispostvilo se da je ovo jedna od onih pozitivno motivirajućih knjiga koje inspirišu da promijeniš način života na pozitivan način. Sadržaj je manje-više isti kao u knjizi «eat that frog» od brijana Tracy, samo što je ova knjiga više priča.
Jedna stvar koje se sjećam je kad sam bila dijete imala sam nešto poput knjigu mojih ideja. Ovdje oni to zovu “knjiga Snova“.
U toj knjizi sve svoje snove zapišeš i ako hoćeš da ti bude još više motivirajuće nacrtaš ili izrezeš slike iz novina i zalijepiš u knjizi. Naprimjer ako hoćeš na Bahame, staviš sliku od Bahama itd.
To me podsjetilo na momente kad sam bila dijete i kad sam crtala kuću koju hoću, ili stvari koje sam željela. Zanimljivo je da moja kuća nikad nije bila u gradu nekom nego je uvijek bila u zelenilu (vjerovatno selu) sa lijepim vrtom vani. Zaprave, moja kuća je bila od dijamanata i imala je lijep vrt sa puno cvijeća.
Sviđa mi se ideja sa knjigom Snova i izabrala sam jednu teku da bude moja buduća Knjiga Snova.
Prvo ću je podijeliti u putovanja, spa i smiješne stvari što hoću da uradim i doživim a koje sam zaboravila. A onda idu kuća, tašne i dobrotvorne svrhe…i…želim vam da se vaši snovi ostvare 🙂

“Duda” i par misli / “Duda” (pacifier) and a couple of thoughts

~ au

Danas je Adrian prvi put uspio reci Duda.
Inace nije bas pričljiv.Čak neće ni mama da kaže, samo ako je mnogo mnogo gladan. Tu su tata i Ada puno popularniji. Kad počne pričati dadadada, nisam sigurna da li zove tatu što je dadada, ili Adu što je adadada.
Uglavnom, je neki dan uspio da stoji par sekundi bez pomoći. I tako gledajući njega nešto mi pade na pamet.
Gledam Adrijana i vidim kako djeca nemaju nikakva očekivanja kako šta treba biti. Kao što je jedan prijatelj ispričao kako su imali problem na poslu za kojeg su svi znali da je nerješiv i zato se niko nije ni potrudio da ga riješi…dok nije novi došao u firmi i neznajući da je problem nerješiv …..riješi ga.
Ja to gledam ovako… dijete kad treba naučiti hodati ono uporno satima i satima vježba puže, pada, plače i kad se malo isplače  digne se kao da ništa nije bilo i uporno nastavi. Ponekad dođe mami i tati da dobije malo motivacije i sigurnost kad više nikako ne ide, ali vrlo brzo nastavi svojim upornim putem…
Roditelj milion puta kaže nemoj tu, pašćeš, udarićeš se , opržićeš se itd… da li ste IKAD vidjeli da malo dijete odraslu osobu posluša? I ne samo to zamislite se DA ga posluša…kad bi to dijete naučilo hodati? Sa 10 godina najvjerovatnije.
Da li ste ikad vidjeli onaj pravi istinski osmjeh djeteta koje je upravo skontalo da samo stoji? Ne može se platiti! Zato su djeca vjerovatno uvijek i vesela i to od srca vesela.
Zamisli da smo mi odrasli takvi?
Da  kad hoćemo nešto da postignemo satima “pužemo, hiljadu puta padamo, plaćemo i na kraju i uspijemo?
Da ne slušamo  ikoga, da ne tražimo podršku od ikoga i da “guramo” dok ne uspijemo.
Pitanje je zašto nisu odrasli takvi?  Postanemo lijeni, demotivisani, bez elana… ali ZAŠTO?
Ko nas “napravi” lijenim?
Je li to škola? Tamo strpaju djecu za klupu i satima predaju  nešto.
Da li su  to roditelji?  Komšije? Da li su to možda naši prijatelji?
Samim tim što se obično među onima što su otvorili firme kaže da je najgore slušati roditelje i prijatelje možemo shvatiti koliko je to ustvari bitno pitanje. A drugo bitno pitanje je kako to izbjeći?
Naravno sam(a) od sebe moraš početi …da li si ti ta osoba koja demotiviše ili motiviše svoju okolinu? I ako jesi kako i zašto si takva osoba…..Bilo bi to interesantno sa jednom pravom studijom taj fenomen istražiti…(možda i jeste, ali ne znam 🙂
Today, Adrian managed to say “Duda” (pacifier) for the first time. He is not as talkative as Ada. He doesn’t even want to say mama unless he is very very hungry. (Dad and Ada are much more popular in that case. When he says “dadadada” I am never sure if he calls Ada, adadada, or dad (tata, pappa) “dadadada”…)
A couple of days ago he even managed to stand alone for a couple of seconds. Looking at him I got struck by a thought.
Watching him I noticed how children don’t have any expectations of how things should be. As a friend told a story about a problem at his work. They had a problem that everyone knew was insolvable. Then there came a new guy that didn’t know this so he solved the “unsolvable” problem.
I see it like following… when the child learns to walk it practice for hours and hours. They crawl, they fall , they whine, after whining a little bit they just continue like nothing has happened.
If necessary, when it feels this is it,  the child comes to the mother or father gets a little bit comfort, maybe a little bit motivation and then it just continues to practice. The child just continues the hard ambitious way of practice.
Parents tell the children a million times don’t do this, you will hurt yourself, you’ll burn yourself, you will fall etc… BUT have you ever seen a child actually listen to the parent? If it would listen to us, the child would probably never learn to walk. Or it would be 10 years old.
Have you ever noticed a childs honest deep laught when it first realize that it actually stands by itself? It is priceless! Probably, they experience this for every developmental step they reach.
I guess, that is the reason why children always are happy.
Imagine that the grown ups where like this?
That when we really want to achieve something that we “ crawl, fall a thousand times, cry and in the end reach our goal…
Imagine that the grown ups didn’t listen to anyone, didn’t look for anyone to boost /support them and that we just continue the way we wanted until we reach our goal.
Would we be more happy?
I wonder why we give up our dreams? We become lazy, demotivated, deprived of energy…but  why?
What / who makes us lazy?
Is it the school? We put the children there to sit for hours.
Is it the parents? The neighbours? Our friends?
It is funny that when starting a new business it is said don’t listen to friends and family. So these questions are quite important and intresting.
A second question would be how do we avoid it?
Of course, like a child, one has to start with yourself..are you the person motivating or demotivating your environment? Why are you such a person?…
It would be interesting to read a real study of this phenomena..
Over and good bye!

 

 

 

 

The Pareto principle / Pareto princip

~ au

The Pareto principle states that for many events the 80/20 rule could be applied. It means 20% of the input makes 80% of the output. Some mean that reality is even 99/1 ratio, meaning that 99% of your output comes from 1% input.
So how can we use this to improve our every day life?
First of all, imagine you have very clear goals.
When you have it, it is easier to prioritize which of the goals is the most important for you. Which is second most important and so on.
Now write down all the sub goals you have to reach to reach your main goals.  The more detailed the list is the better.
Once you have the list of sub goals write down every single thing you need to do to reach that goal.
Prioritize! Here the Pareto principle gets important. Of 10 tasks to do 2 are more much much more important and give higher impact on your future than all the others together.  You have to find out which two tasks are “the top 20% ones”.
Once you know them proceed with the task and do not stop until you finished the task. Also do not start with some less important tasks.
Here the difficulties for me, and most of the people, is that we tend to procrastinate the more difficult tasks that often happen to be the ones that are “top20%”, and do the 80% of the less valueable tasks.
So what should we do?

  1. Make a list of all our key goals, activities, projects and responsibilities in your life today. Find out which of these represent the top 20% tasks that represent the 80% of the results?

From today and on, spend more time on the few areas that improve your life and career and spend less time on the lower valued activities. expectations-pareto1Pareto princip navodi da se za mnoge događaje može primijeniti 80/20 pravilo. To znači da 20% inputa čini 80% rezultata. Neki smatraju da je u realnost odnos čak 99/1, što znači da 99% rezultata dolazi od 1% inputa.
Dakle, kako možemo iskoristiti ovo znanje za poboljšanje našeg svakodnevnog života?
Prije svega, zamislite da imate vrlo jasne ciljeve.
Kada to imate, lakše je prioritetizirati ciljeve. Od najvažnijeg, drugog najvažnijeg i tako dalje.
Zapišite sve ciljeve koje morate postići da bi došli do do svog glavni cilja. Što detaljnija lista to bolje.
Kada imate sve pod – ciljeve zapisane, zapišite svaku stvar koju trebate učiniti kako bi do tog cilja došli.
Prioritizirajte! Ovdje Pareto princip postaje važan. Od 10 zadataka za uraditi su 2 mnogo, mnogo važnija od ostalih i daće veći utjecaj (kad se urade) na vašu budućnost nego svi ovi ostali zadaci zajedno. Morate zato skontati koja dva zadatka pripadaju “top 20%”.
Kada ih saznate, nastavite sa zadatkom i ne prestajte dok niste završili zadatak. Isto tako ne počnite sa nekim drugim zadatkom koji je manje važan.
Ovo predstavlja, meni i većini ljudi, najveću poteškoću. Većina je sklona da zapostavimo i da odlažemo teže zadatke koji često pripadaju “top20%” zadacima, da bi radili bezvrijednih ili manje vrijednih “80%”- zadataka.
Kako da se poboljšamo u budućem?
1. Napravi popis svih tvojih ključnih ciljeva, aktivnosti, projekata i odgovornosti u vašem životu danas. Saznaj koji od ovih predstavlja top 20% zadataka koji donose 80% rezultata?
2. Od danas i na dalje, provodite više vremena na tih nekoliko područja koje će vam poboljšati život i karijeru a provedite manje vremena na manje vrijednovanim aktivnostima.

1.st step towards more efficency – Think on paper / 1.i korak prema višoj efikasnost – Misli na papiru

~ au

According to the “Eat that Frog book”  only 3% of all people actually have their goals written down on paper. However, these 3% of the people on the other hand accomplish five to ten times (!) as much as people of equal or better education and ability but who, for whatever reason, have never taken their time to write down their goals.
THAT is pretty amazing I find… but also logic.
So the first step in getting more efficient is obviously to make yourself clear of what your goals and wishes really are. We need clarity and once we have that we can work specifically on our goals…
This sounds so simple but the fact that only 3 % can write down their specific goals tells me that it takes tiiiime to finish that list…
So I decided it to be my next project!
Make a goal / wish list for different parts of my life. Maybe these goals don´t stay fantasies but really turn true 🙂 worst-uses-of-time
Prevod: Jedan od najgorih načina za korištenja vremena je uraditi nešto, što se nije trebalo uraditi, vrlo dobro.
Čitam u knjizi „Pojedi tu žabu“ da samo 3 % od svi ljudi imaju zapisane svoje snove i ciljeve na papiru. Ali isto tako da upravo ti ljudi pet do deset puta više učine i urade nego ljudi iste ili bolje edukacije i sposobnosti ali koji nisu, nebitno zbog kojeg razloga, nikad nisu uzeli vremena da zapišu svoje ciljeve.
TO je meni prilično impresivno…ali i logično.
Tako da je prvi korak da postanemo više eficijentni, očigledno, da sami sebi kristalno jasno objasnimo i zapišemo koji su naši ciljevi i naše želje. Što jasniji ciljevi to lakše raditi na tome da ih ispuniš.
Ovo tako jednostavno zvuči,ali sama ta činjenica da samo 3 % ljudi piše te liste meni kaže da to puno lakše zvuči nego što je. I treba samim tim dosta vremena.
Tako da sam se odlućila da mi ovo bude moj slijedeći projekat!
Napisati listu ciljeva / želja iz raznih dijelova mog života (posao, zdravlje, putovanje itd) . Možda onda ti ciljevi ne ostanu samo želje već mi se možda i ostvare 🙂

Life coach- importance of the values / Life coach – vaznost vrijednost

~ au

U starom postu sam pisala o jednom zadatku kojeg sam dobila kad bila kod life coacha. Bio je to prilicno jednostavan zadatak, koji se ispostavio da nije tako jednostavan.
Trebala sam napisati 10 najbitnijih vrijednosti u mom zivotu i poredati ih po prioritetu tako kako stvarno vjerujem.
Jer ako ne pratis svoje vrijednosti ili ako odskaces ili previse kompromisa radis na njima onda te to cini nesretnim i nezadovoljnim jer to nisi ti. I kako bi se dobro osjecala ako se uvijek osjecam prevarenom?
Kad sam uradila ovaj zadatak posla je diskusija sa mojim coachem (terapeutom ako hocete)
Prvo me pitala koja mi je najbitnija vrijednost.
Ja sam odgovorila zdravlje naravno.
Zasto? me pitala.
Odgovorila sam: ako si bolestan onda je jako malo stvari koje ti ostaju bitne.
Pitala me life coach onda: Ako je tako bitno sta radis u svom zivotu da ostanes pri dobrom zdravlju?
Ucutila sam se, jer nisam znala sta da odgovorim. Osjecala sam se malo glupo i sramota me bilo. Zasto? Pa zato sto, iskreno, nista nisam radila u svom zivotu da bih svoje zdravlje odrzavala sto bolje ( cak ce prije biti da obratno). Nisam mogla spavati, nisam imala energije za sport, za praviti hranu ma ni za sta.
Znaci ako cak nista ne radim za svoju vrijednost koju sam stavila pod broj 1, sta cu tek onda raditi za vrijednost koja je pod brojem 10? Osjecaj je bio kao da sam sama sebe izdala.
Meni je ovaj zadatak i ovo razmisljanje dosta pomoglo, ako se osjecate izgubljenima, probajte ga uraditi. Budite iskreni prema sebi. Ako nista daje vam mogucnost da se fokusirate na vase vrijednost sto su vama bitne i koje vama donose vise balansa u zivotu i samim mozete poduzeti tacne korake da svoj zivot ispravljate onako kako vama to najbolje pase.
Znaci tri pitanja sebi postavite 1. Sta vam je vrijedno 2. Zasto vam je to vrijedno. 3 Sta radite da tu vrijednost ispostujete toliko koliko vam je bitna?values-word-cloudSome time ago I wrote a post about a task I got to do when I went to a life coach. It was quite a simple task (that is what I thought) but it took me month and a half to write it down. I had to write down the 10 most important values in my life and make a priority which values I really really believed in. Because if you do not follow or you compromise too much on your true values you will never be really happy and satisfied. How could you if you always have the feeling of being cheated?
So having done the task I had to discuss it with my life coach.
My absolute number 1 was of course “health”.
Why? – my life coach asked.
I answered: If you are sick than there are pretty few things that are important to you.
Life coach asks me then: If that is so important to you what are you doing in your life to stay in good health?
I was quiet for a while.  She had asked a simple question that should have had a simple answer.
I didn´t know what to answer. I felt stupid and embarrassed. Why? Because, honestly, I didn´t do anything in my life to stay in good health (rather the opposite). I couldn´t sleep, I had no energy to do any sports, than I had no energy to cook proper food and so on.
So if I didn´t even prioritize the value that I had put as. number 1!!,  how would I prioritize my value number 10?
If you feel lost, try this method. At least it will make you focus on finding out your true values that will make you feel more balanced in your life.