Moja top lista zemalja što se tiče hrane!

5

Kako sam bila u Bosni ne mogu da se ne nerviram oko nekih stvari ali isto tako uvijek kukam kako su svi negativni i tako odlučih da (dok ne napišem post sa konstruktivnom kritikom :P) zapišem dobre stvari.

Mnogo mjesta i država sam prošla i posjetila i samo su mi par, zbog hrane, ostale u sjećanju a to su Island, Tajland, Italija, Rusija i (da ne povjeruješ) Bosna!

U Islandu smo probali kitove i islandskog konja. Meso od kita je bilo od neke vrste što nije (još) ugrožena. Jeli smo fantastičan dezert. I sve to platili toliko da ko poželi ići u Island slobodno može na vrijeme pripremiti poseban budžet za hranu. Gdje smo god jeli hrana je bila izvrsna.

 U Tajlandu isto tako.
Najbolja hrana je bila u najobičnijim restoranima da ne kažem po uličnim štandovima. Samo sam jedan put otišla u “eksluzivni” restoran da proslavim svoj 25.i rođendan da bi eksluzivno zaglavila (srećom brzo prošlo) da izvinete na šolju.  Tu sam isto prvo put vidjela da na meniju stoji jelo od vjeverice. Nisam se smjela osuditi da jedem vjevericu. Otvorena jesam što se tiče hrane, ali…nije to za mene…

 Nekad se bilo mlado 😀

Kad sam otišla u St. Petersburg imala sam neku čudnu sliku o Rusiji, pogotovo što se tiče hrane. Probala sam njihov specijalitet – boršč. Supa od cikle! Nisam mislila da će nešto posebno šmekati ali je bila stvarno ukusna. Što me najviše začudilo je da su obožavatelji palaćinaka i samim tim su imali predobre palaćinke. Slane i slatke 🙂
Isto nisam nigdje jela bolju mozzarella salatu što me začudilo jer nema toliko sastoja u toj salati da je baš toliko teško napraviti…Ali bila je izvrsna…Možda doduše zato što smo jeli u ekskluzivnom Four seasons hotelu (bar jednom u životu).

U Italiji sam jela najgoru pizzu u životu u nekom malom selu Bertinoro.
Ali zato sam fantastičnu hranu jela u Milanu. I nigdje nisam pila bolji cappuccino i jela bolji sladoled nego u Milanu. Hranu koju smo jele je isto bila fantastična ali i poskupa tako da kad toliko platim i onda očekujem doobru hranu.

I onda ova naša Bosna. Za ovu razklimanu državu gdje svi uvijek pričaju kako ništa ne valja trebaš biti maher u lošoj sreći ako nađeš negdje lošu hranu. Hrana nam je blago rečeno fantastična u poređenju sa drugim državama. Isto tako i kolači. Ovaj put sam dodala novi “tojač” (kolač kako kaže Adrian) dževrek u listi favorit kolača 😀


Imate li vi neko mjesto što vam je ostalo u sjećanju zbog hrane?

Visit from Sweden / Posjeta iz Švedske

4

Last week I had visit from Sweden. My mom, my niece and my nephew came for a visit. We visited a couple of places and a couple of highlights where the Halloween
the visit in the Naturmuseum / Posjeta u muzeju prirode

Baumwimpelpfad (and especially the slide) in Bad Wildbad/ Šetnja kroz krošnje (i pogotovo tobogan)
The Karlsruher Zoo / Karlsruhe Zoološki vrt We had a busy week and enjoyed the time a lot…Having four kids in an apartment is like having a tornado in the house but still moments of silent could appear 😀

Weekend / Vikend

4

On Saturday we planned to go to Bad Wildbad but instead our friends came to Karlsruhe so that we ended up spending time in the zoo. I wonder if in the future there will be something like video cameras that can actually save the feeling one experiences seeing something for the first time or seeing something that is overwhelming. For example when Adrian saw the small alligator he started to sing “Arne Alligator” and danced while pointing towards the alligator. Ada on the other hand was sticked by a wasp for the first time so she screamed like the girl from the movie American psycho. U subotu smo planirali  da idemo u Bad Wildbad, ali umjesto toga naši prijatelji su došli u Karlsruhe, tako da smo završili provodenje vremena u zoološkom vrtu. Pitam se da li će u budućnosti biti nešto poput video kamere koja u stvari sačuvaju osjećaj kad vidiš nešto prvi put u životu ili kad vidiš nešto što te oduševi . Na primjer, kada je Adrian vidio malog aligatora, počeo je pjevati i plesati “Arne Alligator” dok je prstom pokazivao prema aligatoru. Ada je, s druge strane, bila prvi put obložena ospom, tako da je vrištala kao devojka iz filma američki psiho.

Unfortunately, my kids started coughing like Russian smokers again we decided to go to Bad Wildbad on Sunday. Unfortunately, Adrian got sick so Ada and I ended up going alone to meet up our friends. It was a beautiful day and the landscape is stunning. We saw a paraglider have a crash landing when he touched the tree crowns and first I thought that was it… but the guy was tough and lucky and could walk away in one piece.
The hit of the day for the kids though was to just run and throw the leaves at each other. It is funny how grown ups forget how much fun it is to do such a simple thing…Nažalost, su mi djeca počela kašljati kao ruski pušači, pa smo odlučili da u nedjelju odemo u Bad Wildbad. Nažalost, Adrian se razbolio pa smo Ada i ja same srele naše prijatelje. Bio je divan dan, a pejzaž je zapanjujući. Vidjeli smo čak jednog paraglajdera koji je imao neplansko slijetanje kada je dodirnuo krošnju od drveta pa se razbio pri sletanju … Ipak je imao više sreće od pameti pa se nije teško ozlijedio.
Hit dana za djecu je, da ne povjeruješ, bilo trčanje i bacanje listova jedno na druge. Smiješno je kako odrasli zaborave kako su ponekad jednostavne stvari tako zabavne…

Tea party, tea cups and a connection/ “Čajparti”, čajne šolje i veza koja spaja

5

Some times ago I organised a tea party for my daughter and son. My daughter got absolutely overwhelmed by it and now wants to have it every evening. Since, it is one of the things I love I decided if we are going to have teapartys we can as well have proper ones with beautiful tea pots. Said and done I went to an antiquity store and bought two tea cups from 1950-s.
Ada loved the green one so she got it as a gift from me. It is something with cups I find. I have a couple of cups that I got as gifts from people I really care of and every time I use the cups I remember them. I hope that it will be like this for Ada 🙂

Prije nekog vremena sam organizovala čaj “parti” za kćerku i sina. Ada je bila oduševljena i sada hoće svako veče da ima čajnu ceremoniju. S obzirom da je to jedna od stvarih kojih ja volim, odlučila sam da ako već imamo ceremoniju da je barem imamo lijepim čajnim šoljicama. Tako sam otišla u prodavnicu antikviteta i kupila dvije čajne šolje iz 50-ih.
Ada je bila oduševljena i odmah je izabrala zeleni. Ima nešto sa šoljama Kai poklon!  Svaku što sam dobila me veže za tu osobu. Imam par šoljica koje su mi poklonjene od ljudi do kojih mi je stalo i svaki put kad koristim šolje sjetim se njih. Nadam se da će ovako biti za Adu 🙂

Milano

3

Me and my sister went for an energy boost weekend in Milano. We had 2 days  just us two sisters.
We met at the Malpensa airport and from there we took the bus to central station. The taxi costed 94 Euro one way ticket and the bus costed 8 Euro. Since we just had hand luggage we decided to save the 200 Euro and went by bus.
In Milano we had a great hotel called the Biocity hotel that was very close to Central Station. It was clean, had great breakfast and absolutely heavenly cappuccino. Altogether this made me and my sis sit and eat breakfast for two hours. All the things we had planned to see we kind of missed. We just felt we want to take it easy and enjoy the food and the ice cream. U septembru smo ja i moja sestra spontano otišle u Milanu. Dva dana samo nas dvije sestre. Koji luksuz!
Srele smo se na aerodromu Malpensa i odatle smo autobusom išle do glavne stanice. Taksi je koštao 94 eura u jednom pravcu, a autobus je koštao 8 eura. Pošto smo imali samo ručni prtljag, odlučile smo da uštedimo tih skoro 200 eura i idemo autobusom.
U Milanu smo noćile u fantastičnom hotelu Biocity koji je usput vrlo blizu glavne stanice. Bio je čist, imao je odličan doručak i apsolutno nebeski kapućino. Sve ovo je učinilo da ja i moja sestra ujutru dva sata doručkujemo. Sve stvari koje smo planirale da vidimo smo nekako propustile. Osjećale smo da želimo da se opustimo i radimo ono što nam je želja ergo uživamo u hrani i sladoledu.
We went to Duomo, the cathedral. It was beautiful. Considering it took some 500 years to make I am more impressed of the persistence. 500 years of planning and working on one building is quite an achievement. I notice though that I have seen a lot of cathedrals and feel that they all look more or less the same so I wasn’t impressed at all from the outside. The inside I didn’t want to see because I would have had to wait in the queue for at least 2 hours.
Prvo smo otišle do Duomo, poznate katedrale. Bila je predivna. Uzimajući u obzir da je trebalo oko 500 godina više sam impresionirana sa upornosti. 500 godina planiranja i rada na jednoj zgradi je doista dostignuće. Primjetila sam da sam vidjela mnogo katedrala i smatram da one sve manje više izgledaju iste, tako da nisam uopšte bila impresionirana spolja. Unutra nisam htjela da idem gledati jer bih morala čekati u redu najmanje 2 sat, a za to nisam imala vremena.

Close to the cathedral was the Gromo ice bar. THAT is a must to try. It must be the best ice cream I have ever eaten. It was celestial.
Blizu katedrale je bila Gromo slastičarna. Ako odete u Milano taj sladoled MORATE probati. To je najbolji sladoled kojeg sam ikada jela. Nebeski!!

We took a walk to the famous outlet DMAG but wondered if people really are that stupid to pay this enormous sums for such crap clothes. I mean there where a couple of things that were unique and I would have bought them if the pricing was more realistic, but the rest. It is, as Bosnians say, tax on stupidity. This jacket costed around 1500 Euro…on sale!

Otišle smo do poznatog outleta DMAG-a, ali smo se pitale da li su ljudi zaista tako glupi da plaćaju ove ogromne sume za takvu odjeću. Da razjasnim. Bilo je fantastičnih stvari koje možda i vrijede taj novac ako se krećeš u takvom društvu, ali većina stvari samo budale kupuju. To je, kako bi se kod nas reklo porez za budalu. Ovaj kaput je jedan od onako cool stvari koji košta oko 1500 evra … u rasprodaji! Ludost!

After strolling the wonderful streets we decided to go to the Porta Genova where there are a lot of restaurants. We had been recommended “the white rabbit” or “Osteria Al Coniglio Bianco”. The food was deliciiiiious.
Nakon šetnje prekrasnim uličicama, odlučile smo da odemo u Porta Genova gdje ima mnogo restorana. Preporučeni su nam “Bijeli zec” ili na talijanskom “Osteria Al Coniglio Bianco”. Hrana je bila savršena. Samo zbog hrane bih opet nazad u Milano otišla…

Next trip was to the modern quarter Lombardy. There we saw the amazing and impressing building the vertical forest designed by Stefan Boeri Architects. This new way of architecture that is filtering the air with 900 !! trees was for me absolutely breathtaking. For me personally far more impressive than the Duomo Cathedral.
Nakon ručka smo otišle modernoj četvrti Lombardij. Tamo smo vidjele nevjerovatnu i impresivnu gradnju vertikalne šume koju su dizajnirali Stefan Boeri Architects. Ovaj novi način arhitekture koji filtrira vazduh sa 900 !! stabala(?) je za mene bilo apsolutno nevjerovatno. Za mene je mnogo daleko impresivnija ova gradnja od katedrale Duomo.

The Sunday we spent at Micam looking at the spring collection of all possible kind of shoes. It was so cool to experience that.
Nedjelju smo provele u Micam gledajući proljetnu kolekciju svih mogućih vrsta cipela. Bilo je tako kul i to doživjeti.

Looking back now the weekend passed so fast and I really look forward to our next adventure…
Vikend je tako brzo prošao i već se sada radujem našoj slijedećoj avanturi ..

Egoizam

4

Egoizam, ili sebično ponašanje. Egoist priznaje sebi više slobode nego ostalim ljudima. I upravo to uništava Bosnu…
Na odmoru sam se zgrozila kako je prosječno društvo u Bosni (a ni Hrvatska nije nešto bolja) toliku regresiju doživjelo da samo mogu sanjati o nekom “normalnom” životu. Ovo je par mojih doživljaja.
Vidite, prvo što me dočekalo je bilo jedno brdo gajbi na kapiji do kuće. Naš komšija koji drži “Eki restoran”, da bi prekoputa na Adi spriječili dostavku pića u konkurirajući kafić, jednostavno je blokirao prolaz nama kući.
Da se nešto kod nas desi, da recimo hitna ili vatrogasna mora doći, njih čisto zaboli jedna stvar za tim.
Kad sam ih lijepo zamolila, nađe se kćerka gazde da mi ofirno kaže da koristim drveni most. Za one koje ne znaju, drveni most se popravlja jer je dotićni gazda kad je pravio svoj restoran koristio taj most da bi svoje tone materijala prenio na Adu. Naravno, drveni most niti je za to koncepiran niti je to izdržao.
Iskreno, žao mi je te cure. Nije ona kriva što živi tu i što je neodgojena i bez empatije i razumijevanja.
Uglavnom, toj curi nikad nije palo na pamet da se može nešto od dobre volje uraditi. A kako će? Kad joj prvi otac to ne zna.
Jer znate isto tako svaki dan oko 2.00h noću njegovi radnici dođu, nakon što drnda debilna turbofolk muzika sa 200 dB, i počnu bacati flaše u kontejner koji je odmah postavljen do naše kuće. Kontejner koji je ljeti pun muha i koji je čudo da nas nije do sad zarazilo. I to smo lijepo komšiji rekli da skloni, ali naravno to je već viša matematika za dotičnog. Nije kontejner kod njegove kuće, ergo jebe se Esi.
Pitam se gdje je tu u svemu gradonačelnik da svoje radnike malo zaposli da prate malo takve događaje.
To je jednostavno opasno za zdravlje!
A da ne kažem kako je lijepo svaku noć prvo ne uspijeti uspavati djecu jer ne mogu da slušaju tu debilnu muziku i drugo kad napokon od umora i plača zaspu srčani dožive jer ih razbijanje flaša probudi.
Ali nije to sve! Imate onda onih lobotomirani cool tipova koji sjedaju u svoje auto i onda počnu turirati u 3.00h ujutru, da bi pokazali kako njihovo “bijesno” auto od 80-190 PS prži. Ne znam koje se cure na to pale uglavnom, nikad im nije palo na pamet da ima tu ljudi koji žive, spavaju i kojima stvarno nije stalo do toga da slušaju auta kako turiraju.

Idemo dalje…

Znate ne mora se imati bogatstvo da se lijepo živi, ali brate mili u Bosni čak ni ono što imaju ne znaju da koriste na optimalan način. (Ili da barem čuvaju.)
Npr. Kad imaš dječija kolica, ili ako si u kolicima i napravi se put-rampa da možeš gore povući kolica bez da ih moraš dići, onda ti se nađe neki glupan koji postavi stolice na toj rampi. Egoizam tu je što neće da pomjeri te stolice pola metra na stranu da ljudi koji su u kolicima, ili dječija kolica mogu proći…jer to je ipak pola metra dalje i teže za prenijeti. A to što svi koji dođu se nerviraju oko toga to ga boli dupe za tim.
To se NIKAD neće desiti u Njemačkoj ili Švedskoj, jer su ljudi naučeni da rade da bude svima dobro pa i njima samima…

Dalje…
WC:ovi pa to je fuj. Jedan prljavi od drugog. Ja ne kontam, ako već radiš na jednom radnom mjestu da nisi u stanju održavati WC čist, pa ako ništa radi sebe. Egoizam je tu da neće da radi. Veli drugi će neko to uraditi!
Kod kuće hoće.
Kod kuće će mame i sestre to raditi, ali j-a na poslu treba biti muško pa očistiti WC.
A onda ono naj naj što neću razumijeti. Došli mi kod Ekija na kafu i sad treba platiti. A fiskalni račun ni za lijeka. Nigdje. Kad smo rekli da hoćemo fiskalni račun onda su se počeli još svađati sa nama.
Znači to je ultimatni dokaz zašto država nikad neće funkcionisati. Kakvo plačanje poreza kakav doprinos državi. Bitno je da JA dobijem što više, sa što manje posla. Jadno!
A vala i financijska inspekcija nek se postidi. Sve bih im dala otkaze…Očigledno ne rade svoj posao!

I onda odem u “susjednu” državu. Nigdje sine nisi mogao nešto kupiti a da ne dobiješ račun. I jednog dana sjedimo u restoranu kad dođe financijska inspekcija. Zatvoriše restoran u roku od pola sata. Nabiše kaznu od 200 000 kuna i zabranu rada nekih mjesec dana i to u sezoni. Zašto?
Jer nije davao račune kad je sladoled prodavao!

Eh tako se pravi država, i zato Bosna nikad neće biti jedna funkcionirajuća država. Jednostavno ju je ponašanje zvano egoizam ubilo.
R.I.P Bosna…

 

Vacation / Odmor

2

I must say that I am quite privileged having the possibility to spend so much time on vacation. Of course I know also that it is a traditional “Frauenfalle” as the Germans would say. A woman trap when staying at home with the kids. However that subject I will write about another time. Now I just enjoy knowing that I could visit my family in Sweden, meet them in Bosnia and Croatia. We have had great time in Bosanska Krupa and Crikvenica and to the end in Pag. 
After travelling in these places I have been reminded of the impact nationalism and egoism have on these countries. I have had so many themes to talk about that I believe I could write a book. However, in time I maybe even write about it 🙂


Moram reći da imam prilično veliku privilegiju da mogu toliko dugo provesti na odmorima, ili bolje reći putovanjima. Ako je odmor putovati sa djecom to je već druga tema. Uglavnom znam isto tako da je to tipična zamka za žene da budu toliko dugo kod kuće sa djecom, ali to je tema za drugi put. Za sad samo uživam u tome da sam mogla sresti familiju i u Švedskoj i u Bosni i u Hrvatskoj. Bilo nam je baš onako lijepo u Bosanskoj Krupi, Crikvenici i na kraju na Pagu.
Nakon ovih putovanja sam isto podsječana na to šta nacionalizam i egoizam mogu da urade ovim državama. Toliko imam tema o kojima mogu pričati i pisati da mislim da bi bila u stanju knjigu napisati. Ko zna, možda nekada budem o tome nešto i napisala 🙂

Energy boost/ Boost energije

4

This weekend was something special.

For long time, to be exact, last time I went somewhere alone without my kids was two years ago. So for two last years, I have had a kid hanging on my legs constantly.

Last two weeks, surprise surprise, they were again sick. On Saturday I just lost it. I couldn’t manage it anymore. I felt I needed some space alone or I would explode. I needed some socialising with friends. Talking on a higher level than a four year old girl.

I grabbed my things, said bye, the kids where crying and crying making me feel bad. Ensar actually also commented and made me feel bad. However, I ignored them all. I had enough, I just left.

The moment I sat down in the bus, (I took the bus it was 10 times cheaper than the train (14 euro!!), I just relaxed. I haven’t relaxed like that for ages. I travelled for four hours. It felt like a spa visit. I listened to a book and I slept.  

Talk about that the view of things changes when having kids. I will definitely do that more often.

In Munich I met THE important friends. The ones that have been through my life the last 15 years. It is special. I am so happy I have them. After two days I went back to Karlsruhe. Calmer, more satisfied. With some new insights.

My friends are a treasure that no money can pay. I am so grateful to have them and I really really miss them…

Ovaj vikend je bio nešto poseban.
Dugo vremena, da budem tačna, zadnji put kad sam negdje sama išla bez djece je bilo prije dvije godine. Tako da zadnje dvije godine, nije prošao dan da mi djeca bukvalno nisu visili na nogama. (A prije toga još dvije godine)

I, iznenađenja, opet su zadnje dvije sedmice bili bolesni i kod kuće i u subotu mi jednostavno pukne film. Pa stvarno. Nisam više mogla.
Trebalo mi je malo vremena za sebe, malo mjesta, malo mene ili ću eksplodirati. Trebale su mi prijateljice da možemo malo pričati…na malo viši nivo nego jedna četverogodišnja djevojčica.
Pokupila sam svoje stvari, rekla doviđenja, djeca su plakala, a i Ensar je komentarisao tako da sam se prilično loše osjećala. Ali ne toliko da nisam shvatila da mi treba odmor od svega. Otišla sam…

Sjela sam u autobus, 10 puta je jeftiniji nego voz, i krenula za Minhen. Sjela i opustila sam se. Ja miline!
Nikakva djeca koja vrište, i traže pozornost. Nikakvo plakanje. Nikoga nisam morala paziti da ne strpa nešto u usta. Nisam trebala nikoga hraniti. Milina.
Osjećala sam se kao u spa.

Slušala sam knjigu i spavala. Uživancija!

U Minhenu sam srela moje prijateljice. One koje su sa mnom već 15 godina što kažu i u dobrom i u zlu. Što te spuste na zemlju, što te dignu u nebesa. One što nikad ne žele nešto loše i koje kažu kad nešto pogriješim. Koje ti daju novi uvid u rješenje u tvom problemu koji zapravo nije problem. To su one rijetke prave prijateljice.
Tako sam zahvalna što ih imam. To je bogastvo koje novac ne može kupiti. I stvarno mi nedostaju ovdje…

Duugo me nema

6

Primjetila sam kad redovno ne pišem onda izgubim volju da pišem. Ustvari nije da izgubim volju nego mi sve postane nekako nebitno za zapisati i kad se manje piše manje se i čita i tako me to nekako podsjeti na bosansku istoriji. Ne spominjuj loše, zaboravi, a nemoj se hvaliti za dobro. Ergo samo budi. Živi po nepisanim ustanovljenim pravilima. Nebitno kako ti je. Bitno je da je drugima dobro i da se ne sekiraju.
Bila sam u Švedskoj. Bilo mi je predivno! Ipak je to moja domovina. Taj momenat kad se spusti avion i kad izađem. 10 kg sam lakša.
Vazduh je kao kristal čist. Nebo ima jednu posebnu plavu boju koju ne mogu ni da opišem.
Kad uđem u prodavnicu mogu sebi kupiti baš onaj sladoled što ja hoću.
I najbitnije mogu da sjednem popričam svojima licu u lice. A ne kao u Njemačkoj, preko telefona. Smučio mi se više. Smučilo mi se to preko “veza” komuniciranje. Hoću da dodirnem, da zagrlim kad treba. Da smirim, da se veselimo. A ne ovdje sami u Njemačkoj ni na nebu ni na zemlji. I kad mi neko kaže trebaš napraviti život da bude dobar, povraća mi se.
Zaključila sam  ako ikad umrem, zakopajte me u Švedskoj.

Djeca su se gore oporavila nakon nekolika dana. Nisu kašljali. Nisu imali temperature. Spavali su kasno, ali kad su spavali onda su spavali. Nisu se budili. Bili smo vani puno.
Mogu reći da je to bilo opuštajući. Vratili smo se Njemačku. Bili smo dva dana. Počelo je kašljanje. Nakon četiri dana u vrtiću zovu me da mi jave da je Ada izbila zub.
U petak vidim da je malaksala. U subotu je ustavljenova gnojna angina.
Mali je slinav, ali se drži.. još.

 

 

 

 

Threatening the kids / Prijetiti djeci

5

There is nothing making me happy as visiting Adas cousins. They are playing well together and it is full speed all the time with them. It is amazing how these little babies are turning into their own personalities and how there are some things typical for each one of them. But there is this one thing that is connecting them. Actually two… Ice cream and the police. The combination is also used in worse case.
If you don’t listen the police will take you and you won’t get an ice cream. 
There is absolutely no fight or argument that cannot be solved when threatening the kids that they won’t get an ice cream. I know one shouldn’t be threatening kids but in case of ice cream… shouldn’t it be allowed ??  Ništa me ne čini sretnijom nego posjeta kod Adinih rođaka. Super se zajedno igraju i totalni je haos nonstop sa njima. Nevjerovatno je kako se te male bebe polako pretvaraju u osobe sa svojim osobinama i kako su neke osobine tako tipične za svako.
Ali jedna stvar ih spaja, ustvari dvije. Sladoled i policija. Kad ništa više ne funkcioniše onda je kombinacija korištena ovih zadnjih dana.
Ako ne slušaš uzeće te policija i nećeš dobiti sladoled. 
Ne postoji svađa koja se tom prijetnjom ne može srediti. Znam da se ne treba prijetiti djeci, ali u slučaju za sladoled bi valjda to trebalo biti dozvoljeno. Ili?