Almost a year with the “Corona-situation”/ Skoro pa godina sa “Coronom”

1

One of the main reasons I came to USA is to see whether my prejudices regarding Americans where right or just imagination.
I hardly could imagine that I would be stuck outside the New York city for months with my family and a city that is completely empty.

It started quite easily. Reminding me of the start of the news from Bosnia where in the beginning everything was a little chaotic, but people where still positive about how happenings will end good.

It feels like the same thing happened here. When talking to people in the school we were a little bit arrogant about the Americans stashing up loads of toilet papers, pasta, cans and so on. We were laughing them more or less out…

My son was sick or rather had the cold the last week before the lock down. The school didn’t want to take him despite having been by the doctor and being confirmed negative for “corona”.
The two of us went to the supermarket and everything was gone. Empty! Then I realized that things are getting serious. Even if you had the money there was nothing to buy in the stores.
The next three days we were zigzagging between supermarkets trying to buy as many things as possible. The shelves were all empty and a feeling of apocalypse was spreading. Ordering masks or sanitizers was impossible. The delivery times where 3 months or longer.

Then the school and the offices closed and we stayed at home. In the beginning it was a disaster with the classes. The first 2 weeks Ada didn’t have any classes. We thought kids will stay at home a week or two. Then the school closed until May. I remember I was so tired of having no time alone. I was 24/7 with my kids. I had to cook and to clean and force the children to do their home work. It is so exhausting because it takes a terrawatt to activate the children.

Then the message came that the school was completely transferred to online learning. I wanted to cry when I heard the school is closing. I was so fed up with everything and I needed some new positive energy. After some time I adjusted to the situation. Somehow when it is feeling tough it is important to focus on the good things and make it day by day.
Even if things are tough one has to find something that can give you new positive energy. One day I will look back at this time and say it was the most precious time with my kids ever…

My daughter loves to do experiments so we started planting and it became a great project for the whole family. As a result we also had a lot of tomatoes, which was fantastic, because it was mostly the tomatoes that we couldn’t stash and we had to go to the stores to get some fresh tomatoes 🙂
The kids loved to get out and pick the tomatoes and it became an adventure to follow how the things grow. It was simply magical for the kids.

Now it has been almost a year of the corona virus around and my family and I have been lucky to stay healthy. I wish everyone stays safe and healthy and wish you a happy and safe new year !

______________________________________________________________________________________________________________-

Jedan od razloga što sam ja došla u Ameriku je da vidim da li su moje predrasude ustvari samo predrasude. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću doživjeti “lock down” gdje ću mjesecima samo sjediti kod kuće sa djecom i gdje će najveći doživljaj biti taj kad odeš u kupovinu.

Nisam ni pomislila da ću zaglaviti u jednoj državi da ne mogu putovati. Da će djeca mjesecima biti kod kuće. Da će gradovi biti pusti.

Ispočetka je sve počelo mirno i onako poneke vijesti su izvještavali o koroni. Ameri su počeli da kupuje zalihe. Sjećam se kad sam vodila djecu u školi da su se roditelji (većinom evropljani) smijali se tom američkom “ekstremizmu” gdje kupuju 3 godišnja pakovanja toaletpapira itd.

Sedmicu prije nego što će zatvoriti čitavo društvo, otišla sam u prodavnicu i doživjela sam šok. Bukvalno ničega više nije bilo i skontala sam odnio vuk magarca. Slijedeća 3 dana sam bukvalno po čitave dane išla i tražila zalihe od brašna, flaširane vode do konzervi. Prvi dan kad sam kupila stvari skontala sam da mi koliko jedemo od naših “zaliha” možemo neka 3 dana živjeti. Sjetila sam se moje majke koja je vreće po 50kg brašna držala u podrumu 🙂 Brašna nije bilo skoro nigdje kupiti. Bukvalno sam išla od prodavnice do prodavnice da po kilu brašna kupim. Sjetila sam se naručiti brašno preko interneta. Došlo je nakon 3 mjeseca…

Stop and shop store in the beginning of the pandemics- 22th of March 2020 / Stop and shop prodavnica na početak pandemije. Slika 22.g marta 2020.

Sad su škole zatvorile mislila sam da će to biti na par dana , maksimalno 2 sedmice. Pa produžiše još sedmicu. Pa mjesec. Kad su u maju rekli da će škola zatvoriti do kraja školske godine htjela sam da plaćem od muke.

Onaj osjećaj, 24h na dan biti sa djecom bez ikakve mogućnost da ih igdje ostaviš jer je bukvalno sve bilo zatvoreno ,me psihički ubijao.

Čitav grad je zatvorio. Ostali samo supermarketi i apoteke otvorene. Kad kreneš u prodavnicu trebalo je 2.5h da završiš kupovinom jer se sat vremena trebalo čekati u redu. Doduše to je bilo malo mog vremena bez djece pa se nisam previše bunila.

Kupovine hrane mi je postala doživljaj svake druge sedmice 😀 Da smanjimo rizik izlaganju mi smo uspijeli da se uhodamo da imamo sve namirnice 2 sedmice i poslije toga smo morali ponovo u prodavnicu po zalihe.

U čitavoj ovoj situaciji mi je bio najgori osjećaj da nigdje ne možeš. Ne smiješ se ni sa kim družiti (i nismo). Ne smiješ nigdje jer je sve zatvoreno i onaj osjećaj da nikad absolutno nisi sam je bio frustrirajući osjećaj. I nismo mogli u Evropu da vidimo familiju. Užas. Samo je bilo nas četvero… Srećom pa smo u funkcionirajućem braku, inače razumijem da su veze pucale.

U svemu ovome bitno je bilo dan za danom prelaziti dan. Bilo je dana gdje bih najradije pobjegla na mjesec, a bilo je dana gdje sam pomislila da je ovo vrijeme za djecu nezaboravno kad su im i mama i tata po čitave dane kod kuće. Isto tako neću zaboraviti da je djeci najveći strah reći da ne smiju ići u školu ako ne slušaju jer su se poželili sresti ostalu djecu 😀
Ove sedmice je škola opet počela i nadam se da će nam ova godina biti koliko toliko bolje nego prošla. Puno sreće i zdravlja vam želim u ovoj novoj godini…

Children books in german and english

3

In times of corona virus and staying at home one can enjoy a couple of books with the kids.

German books

Der kleine Käfer Immerfrech

Ganz der Papa

Der Hase mit der roten Nase

Barnyard Dance

Voices Are Not for Yelling

The Bunny with the Red Nose

Little Cloud

Nur ein kleines Samenkorn

Wir sind die kleinen Tierkinder

The Very Busy Spider

If You Give A Mouse A Brownie

Wir gehen auf Bärenjagd

Ganz die Mama

Ganz der Papa

Swimmy

Pancakes, Pancakes

Pizza Pig

English Books

The Grouchy Ladybug

Swimmy (ENG)

The Bunny with the Red Nose

Niko bei den Dinosauriern (ENG)

Barnyard Dance!

Little Cloud

The Tiny Seed

Wir Sind die Kleinen Tierkinder (ENG)

If You Give a Mouse a Brownie

We’re Going on a Bear Hunt

Just like My Dad

Swimmy (ENG)

Pancakes Pancakes (ENG)

Pizza Pig (ENG)

American museum of natural history / Američki muzej prirodne istorije

1

One of the places that we managed to visit, a couple of times even, is one of the worlds most famous natural history museums in New York city.
When my parents where here me and my mother took the metro to the city and it is the worst metro that I have ever seen in my life. It wasn’t really what we expected so we just had to take a picture of that…

Jedno od mjesta koje smo uspijeli posjetiti, čak par puta, je jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu je Američki muzej prirodne istorije u New York gradu.
Kad su moji roditelji bili u posjetu ja i mama smo otišle metrom u grad i to je najružniji metro koji smo ikada vidjele. Morale smo to uslikati…

It looked a little better when we got out at the end station. Izgledalo je malo bolje kad smo izašli na završnu našu stanicu.

The museum is HUGE!
The first buildings were built in 1874 and buildings were added during the years. The last one that is built will be (planned) in 2022.
It has 26 buildings and 45 permanent exhibition halls. It contains over 34 million(!!) specimens of plants, animals, fossils, minerals, rocks, meteorites, human remains, and human cultural artifacts as well as specialized collections for frozen tissue and genomic and astrophysical data, of which only a small fraction can be displayed at any given time, and occupies more than 190,000 m2.

The one thing that impressed me the most is actually that it is financed by donations. It means that when you come to this museum you can donate 1 cent and enter. You don’t have to buy tickets to enter. Only special exhibitions are payed extra, but if you are visiting the museum once in your lifetime, I would not pay for the extra exhibitions but just go for the permanent ones. They are impressive enough.

Muzej je OGROMAN!
Prve zgrade su izgrađene 1874. godine, a tokom dug niz godina dodavane su zgrade gdje se muzej širio. Posljednja koja je izgrađena planirana je biti završena 2022. godine.
Muzej se sastoji od 26 zgrada i 45 stalnih izložbenih dvorana. Sadrži preko 34 milion (!!) primjeraka biljaka, životinja, fosila, minerala, stijena, meteorita, ljudskih ostataka i ljudskih kulturnih artefakata, kao i specijalizirane zbirke smrznutog tkiva, genomske i čak astrofizičke podatke. Samo mali dio svega ovoga se može prikazati jednom trenutku i ipak zauzima više od 190.000 m2.

They have a fantastic homepage where one can check out the museum in 3 D (link) or explore the exhibits (link)

Imaju fantastičnu stranicu gdje možete gledati muzej u 3 D format (link) i možete čak i vidjeti izložbe (link)

When I’m gone! / Kad me ne bude!

1

I wrote this when we moved to USA but it kind of fits now in the Corona times also, so I decided to publish it 🙂

When the last carton was carried into the house I realised that despite my try to get rid of things I had dramatically failed in sorting out things. Over 260 cartons of our stuff, our time or someone elses time invested in each and every piece of junk that we could possible have.

The worst things are the small things I find. The ones that you feel sorry to throw away, you collect and it stands there for ages… or expensive things one has bought with no value or worth. Like old bags that are out of fashion and that are worn out. Clothes are the easiest to sort out I find. You can always give it to someone.

One person I know that is absolutely stunning when it comes to get rid of things is my kids uncle.  Before he moved he got rid of ALL things he didn’t need. That is for me more impressing than flying to the moon.

So we asked how he thinks when he throws or gets rid of the things because obviously it has to be some mental setting. So the question he asks himself is what does he want his kids to have after him when he is gone or in other words , to put it hard, what is there of value for the next generation? It is a freaky scary (horrible) but such a powerful question!

Of course no one wants to think of their own death but do you want your loved ones to take care of your stuff just because you yourself didn´t? What would you like to give to your loved ones?

I guess when someone would leave just one bag -a Dior bag, or any other luxury brand, would be so much better than leaving 10 bags of different no name bags. The price is approximately the same.
Not to mention the space they take in the apartment and the time when 30 different bags are “crossing your hands” every time you clean.

Do you have another better question motivating you for a more minimalistic life style and not being owned by your things?

Prevod: Ako se dovoljno bojimo da izgubimo nešto, na kraju će stvari koje posjedujemo da posjeduju nas.

Ovo sam bila zapisala sebi kad smo preselili u Ameriku, ali u biti isto se pitanje može postaviti sebi i kad su ekstremni događaji poput sada Corona virusa.

Kad su posljednji karton unijeli u kuću, shvatila sam da sam dramatično zakazala u sortiranju i razvrstavanju stvari. Preko 260 kartona naših stvari…ili ako gledaš drugačije našeg ili tuđeg uloženog vremena u svaku stvar.
Najgore su mi one male stvari. One koje mi je žao baciti, sakupljam i tamo stoje vjekovima … ili one skupe stvari koje sam nekad kupila koje sad stoje bez vrijednosti. Kao npr. stare torbe koje su iz mode izašle  i koje su iznosane. Odjeća mi je najlakša za riješiti. Uvijek je mogu nekome dati.

Jedna osoba za koju znam da je apsolutno zapanjujuća kada se tiče riješavanja stvari je tetak moje djece. Prije nego što se preselio, riješio se SVIH stvari koje mu nisu trebale. To je za mene impresivnije od leta na Mjesec.
Pitali smo ga kako razmišlja kada baci ili riješi stvari jer očito to mora biti neka mentalna postavka.
Dakle, pitanje koje sam sebi postavi je šta želi da njegova djeca imaju nakon njega…drugim riječima, šta je vrijedno za sljedeće generacije?
Iako je zastrašujuće da ne kažem grozno i ružno pitanje isto tako je jako moćno pitanje!
Naravno da niko ne želi razmišljati o vlastitoj smrti (pogotovo u Bosni je parola iza mene kako bude), ali želite li da se vaši voljeni brinu o vašim stvarima “vašem smeću” samo zato što sami niste bili u stanju razmisliti šta i kako?
Od svih svoji stvari šta biste željeli pokloniti’ ostaviti svojim voljenima?

Za mene je super primjer primjer sa tašnama…pokazuje jasno logiku 🙂
Kad bi neko ostavio samo jednu torbu – recimo Dior torbu ili bilo još bolje Hermes ili bilo koju drugu luksuznu marku, bilo bi za nasljednika/ naslijednicu mnogo bolje jednu takvu torbu ostaviti za sobom nego ostaviti 10 različitih prilično skupih torbi. Ukupna cijena je približno ista.
A da ne spominjem prostor koji dotične tašnice zauzimaju u stanu ili još bitnije vrijeme koje oduzimaju kada čistite pa 30 različitih torbi “pređe preko ruke”.

Kako se vi motivišete za izbacivanje stvari iz stana/kuće??
Kako vi budete gazda stvari a ne stvari da budu gazda vas?

Ja sam se nakon svega motivisala da i dalje nastavim rješavanje stvari iako je psihički teško jer smo ipak sve stvari zaradili i platili…

2019 Summary of my stock portfolio!

4

23.rd of January was the official poorest day of the year. After Christmas and New Year where people have been spending more than they should they have to eat water and “knäckebröd”.
To avoid that I have quite a good check on my/ our economy and also a goal to reach 100 000kr of dividends per year for our retirement.

I could hardly invest any money in 2019 because I needed all the cash we have plus more to finalize one thing and since October I have slooowly started to invest again. It is tricky now because the stocks are pretty expensive and one has to be careful.

I have on a monthly basis been buying a couple of different index funds be it American, European or Swedish. I am also continuing to reinvest dividends that I have obtained during the year. I reached approximately 5500 kr in dividends in year 2019. This is some 15% more than in 2018. I have been between 22-30 % plus on the value of the portfolio…but one has to consider that 2019 was an extremely good year for the stock market.

Anyhow, during this year Swedbank was dragged into a money laundry scandal resulting in a stock price sinking like a stone. I felt, despite the money laundry scandal, that Swedbank is still going stronger than in 2008 during the financial crisis. Also average loan takers are not that flexible to change their mortgage loans so the basic business will continue as usual.

Americans will most probably give Swedbank a juicy fine but in the end the bank should recover from that.

I decided to sell all my H&M stocks on the lowest possible price ( the worse move this year) and bought Swedbank stocks for this money (hopefully not the second worse move).
I am a longterm investor with more or less buy and keep strategy so I do hope that in a couple of years (2-3 years) this case will be a positive one.

Let the game begin for 2020!

Picture: In 2013 I sold of all the stocks I had and started in 2015 again to invest in stocks.

Jack o Lantern Blaze

4

I just say wow! Such a wonderful event. Just the idea of using pumpkins as the material for different kind of arts is astonishing.

The only thing we didn’t think of was that the night are already getting freezing cold and we were a little it underdressed regarding to the temperatures. Otherwise we fully enjoyed our tour in the world of pumpkins.

Moram samo reći wow! Bili smo na fantastičnom eventu u novembru kad su moji roditelji došli nama u posjetu. Samo ideja da se koriste bundave za umjetnost je već nevjerovatno.

Jedino na što nismo mislil prije nego što smo otišli na Jack o Lantern Blaze je da su noći već postale dosta hladne a mi smo slabo obukli tako da smo se baš smrznuli. Osim toga ovo je definitivno jedno mjesto koje preporučujem da pogledate ako možete.

Par mjeseci sa “američkim ” snom

7

Polako ulazimo u neke navike i rutine i odlučila sam da zapišem one moje prve doživljaje amerike dok ih nisam zaboravila. To su u uglavnom banalne stvari na koje uopšte ne razmišljam kad sam u Evropi a i ne odnose se specično na turistička mjesta…nego svakodašnji život.

Usluga

Prvo što mi je zapalo kad smo ovamo stigli je bila usluga u hotelu. Dok god sve ide po propisu svi su jako ljubazni ali ako iskoči neki problem onda ništa ne ide. Totalno nefleksibilna usluga bude…osim u restoranima. U restoranima su stvarno ljubazni jer znaju da ako nisu neće dobiti bakšiš od kojeg žive i na kojem plaćaju porez.
Znači, kako sam ja razumijela takav je sistem da se očekuje da će usluga biti toliko dobra da konobar uvijek dobije bakšiš i zato automatski računaju porez na bakšiš… ergo ako nisi dobio bakšiš svejedno ćeš platiti porez na svotu koju “si trebao” zaraditi ali nisi. U fazonu što se nisi potrudio da zaradiš…
Možda to nisam dobri razumijela ali tako je trenutačno kako ja to trenutno razumijem.

Pranje veša

Izpočetka me frustrirala mašina za pranje veša. Ne stoji koliko je stepeni nego “hladno” ” toplo” itd. Još nisam skontala koliko im je to otprilike stepeni i otprilike pogađam koji program paše.

Onda oni deterdženti za pranje koji ne peru. Do sad sam 4 vrste isprobala i ni jedan ne pere kako treba. Sigurno ima neki trik samo ga još nisam skontala.

Dalje, vešmašine su ogromne!
Uvijek se sjetim jednog članka gdje je dijete strpalo brata u mašinu “da ga opere” ali mi nikad nije bilo jasno kako je dijete uspijelo ući u mašinu.
Sad mi je jasno. Dijete bez ikakvih problema može ući u mašinu i drugo dijete može upaliti mašinu ako ne blokiram tipkanje. Zato pazim 100 puta da je sve blokirano da ne mogu djeca slučajno šta utipkati.

Usisavač

Ovo je priča za sebe. Nemaš onog “normalnog” usisavača za kupiti nego su svi oni cool stojeći (barem ovdje gdje smo mi). Super izgledaju i dobiješ utisak da su super. Kupiš i baciš nekih 300$ jer nemaš ništa ispod i počneš usisavati…i psovati!
Usisavač je toliko težak da se zglobovi razvale kad usisavaš. Nisu pokretni kao “evropski” i skroz loše usisavaju sa parketa. Doduše moram priznati tepisone dobro usisavaju.
Uglavnom meni onaj naš usisivač svaki put iz pete izvuče živce.

Putevi

Putevi su blago rečeno užasni oko New Yorka. Haj što im autoput ništa ne valja u poređenju sa Njemačkim autoputem koji ipak ima najbolje autoputeve na svijetu.. ali ovdje su rupetine toliko velike da bukvalno mogu da izvale točak.
Kad su bosanske ceste bolje onda možete zamisliti kvalitet cesti…
Priznajem to nisam očekivala.

Vozači
Vozači su katastrofa! Ustvari oni nemaju pojma uopšte kako se ponašati u saobraćaju.
Nije ni čudno što ne smiju po Evropi voziti. Staviti žmigavac je znak slabosti. Kad neko drugi da žmigavac to ne znači da dotična osoba hoće da promijeni traku.
Ne!
To je signal za one iza tog auta da pritisnu gas i preteknu. To što može udariti i napraviti sudar tako to nema veze JER njihovo je PRAVO da prođu…Totalni kreteni.

Ili ovo, što sam vidjela na nekim kamionima…Ako te slučajno dotakne onda si gotov…


Struja
Malo, ustvari malo više me začudilo da im kablovi od struja vise kao dalekovodi. Na nekim mjestima su veliki čvorovi kablova i uvijek su neki kablovi iznad glave.
Kasne jednu 30 godina iza Evrope što se tiče toga. Malo me podsjeća na ono poslijeratno vrijeme kad su svugdje visili kablovi.

Kafići

Osim što ih možda u New York gradu imaju, ovdje nemaju kafiće u smislu da sjedneš i u miru popiješ kafu iz porculanske šolje. Sve je iz papirne čaše. To mi baš nedostaje.

Događaji

Moram priznati tu su me pozitivno iznenadili ameri jer su jako aktivni i dolaze na pripremljene događaje. Vjerovatno im je to mjesto gdje se druže a ne kao mi po kafićima

Hrana

Hrana je užasno skupa. Izpočetka sam računala tačno šta kupiti ali nakon nekog vremena sam se već naviknula na cijene. Sad više pazim da ne kupim njihovih 100 vrsta čipsa.
Izračunala sam (otprilike) za istu korpu što smo u Njemačkoj plaćali oko 80 eura ovdje placamo oko 150 Dolara.
Ameri nisu “sirožderi” pa mi nedostaje sira da valja. Najviše me međutim začudilo da im je toliko loše meso. Nakon 4 mjeseca još uvijek tražim nekog mesara ili bar prodavnicu koja prodaje dobro meso. Osim steaka u restoranu, što priznajem, stvarno znaju dobro napraviti.

U restoranima im je hrana (tamo gdje smo jeli) ukusnija nego što sam mislila. Iako je i to preskupo. U biti ako izadjemo nas četvero u cheesecake factory što nije neki “fin” restoran (imaju plastične čaše) izadje nas oko 80-100$ ceh.
Onda uvijek dodaš bakšiš. Minimalno 15 % cijene a obično i do 22%.

Sladoledi su im fantastični ali pretjerano skupi. Jedna kugla, iako velika, košta oko 7 dolara, u Njemačkoj 1.2 Eura a u Bosni 1 KM 🙂 Ali ja bih ih mogla svaki dan jesti 🙂

Moving in…/ Useljenje…

5

There is one thing I have noticed here in US and that is don’t take anything for granted. Be foolproof.
For example we got a pretty threatening mail from the moving company that we have to take the furniture on the exact day that they had planned or we have to pay for the storage. Since it is a ship container that can easily cost over 1000 USD per day. Of course we agreed to take the furniture.

Postoji jedna stvar koju sam primjetila u Americi ai to je da ne uzimam ništa zdravo za gotovo. Morate napraviti plan takav da svaka budala može da ga prati…ergo automatizirati sve. Nije ni čudo što su najuspješniji u programiranju. Njihov mozak je takav. Kao kompjuter…Ako je x uradi y, ako je y uradi z. Čim je nešto komplikovanije ode sve u vraga.
Na primjer dobili smo prijeteća pisma iz kompanije koja donosi naš namještaj da moramo uzeti svoj namještaj baš tog datuma kojeg su oni planirali ili moramo na svoje trošak platiti  skladište. Priča je o brodskom kontejneru koji lako može košta preko 1000-2000 USD… dnevno!
Naravno da smo rekli uzeti namještaj.

Since, there is a company that is taking care of everything that has to do with us moving I expected that they had it all organised means…we have the temporary living furniture in the house that first has to be removed before our furniture is placed.
I would then expect this company to organise it in such way that this rented furniture, obviously, is removed before our own furniture comes.
I was thinking of asking/ reminding the lady in the company to double check both the “rented furniture company” and the shipment company to avoid any mistakes but then thought this company deals with such things every day. They know this and they would get angry with me making their job.

Budući da postoji firma koja se koordinira sve što ima veze s našom selidbom, očekivala sam da su sve to organizovali …jer imamo privremeni pozajmljei namještaj u kući koji se prvo mora iznijeti prije nego naš namještaj bude postavljen.
I naravno očekujem da ova firma organizuje sve toi na takav način iznajmljeni namještaj sklone prije naš namještaj dođe
Razmišljala sam da pitam / podsjetim damu u firmi da ipak provjeri i dogovori sa firmom 1 koja sklanja iznajmljeni namještaj i firmom 2 što utovara naš namještaj iz kontejnera. Ali onda sam kontala pa to svaki dan rade, (valjda) to znaju i reće da sam ona naporna čvaka koja joj pametuje.

The day our furniture came was rainy. Really rainy. The container was standing in front of our house and I was asking the guy where the other group is that will remove the furniture inside. He didn’t even know there is furniture there. Such a mess.
The guys loaded tons of things and the house transformed from empty to overfull. We had over 250 cartons of stuff !!

Dan kada je namještaj stigao bio je kišovit. Onako kiša je padala kao iz kabla. Kontejner je stajao ispred naše kuće i pitala sam vozaća gdje je druga grupa koja treba iznijeti iznajmljeni namještaj. Šofer nije čak ni znao da u kući postoji iznajmljen namještaj. Koji haos ! Toliko sam se iznervirala da sam ih sve mogla od zid lupiti.
Kako su počeli tovariti stvari iz kontejnera u kuću, kuća se polako pretvarala iz prazne kuće u kuću gdje vlada haos koji ni u univerzumu ne vlada i gdje se ništa ne može naći. Imali smo preko 250 kartona stvari!!

The funny/ weird thing though is that these guys that were bringing our furniture knew that the other guys removing the rented furniture will not come and despite that they brought all the furniture to all the rooms.
Then they announced that they couldn’t assemble our furniture due to limited space and will be back in 2 weeks. I said there is no chance we can live like this with boxes everywhere. In some rooms you couldn’t even enter. So then these poor/smart guys where told by their chefs to move anything that was in the way into our garage. Sometimes it is good to think before doing something or you end up doing it twice…

Smiješno / čudno je to što su ovi momci koji su donosili naš nameštaj znali da drugi momci koji trebaju skloniti iznajmljeni nameštaj neće doći i ipak (???) su sav nameštaj u sve sobe prenijeli.
Kad su to uradili najavili su da ne mogu montirati naš namještaj zbog ograničenog prostora i da će se vratiti za 2 tjedna!! Rekala sam da nema šanse da ovako živimo u haosu sa kutijama i gdje trebaju i gdje ne trebaju biti. U nekim sobama se čak nije moglo ni ući!!
Zvala sam curu u firmi koja organizuje sve, koja je dalje zvala i naredba je stigla.
Sve što ne mogu napraviti ili što smeta da smjeste u našu garažu. I tako su ti oni sav onaj namještaj ponovo morali nositi nazad u garažu.
Ponekad je dobro misliti prije nego što nešto uradite ili završite dva puta … 

At least someone has fun 🙂 / Bar je nekom zanimljivo 🙂

And the one thing that beats my mind… when they carried the wardrobe up the stairs they hit the wall on a couple of spots. In Europe the wardrobe would be damaged…here the walls got damaged hehe unbelievable…:D

I jedna stvar koja mi je pala na pamet … kada su nosili garderobu uz stepenice, udarili su od zid na par mjesta. U Evropi bi oštetili ormar a ovdje su zidovi oštećeni ostali …nevjerojatno …: D 

And on top of all this…the kitchen was so dirty we had to use spatula to get off the grease from the kitchen cabinets…

I vrh toga…kuhinja je bila tako prljava da smo sa špahtlom morali skidati masnoću sa viseći u kuhinji…

Update dividends 2018 / Ažuriranje dividende 2018

2

My goal is to achieve some 10 000kr (ca 1000 Euro) per month in dividends until my retirement and to reach that I am investing in different stocks. Last year I had an increase of approximately 45% (sounds more than it is) of dividend achieving over 4500 kr (ca 450 Euro) in dividends that year.
This money is all reinvested and will (hopefully) generate more dividends for this year…like Einstein said the compound effect is the 8th world miracle.

Cilj mi je dostiči 10 000kr (oko 1000 Eura) u dividendama mjesečno do moje penzije i zato ulažem u razne dionice.
Prošle godine sam povećala sumu dividendi za 45% (zvuči više nego što jeste) i dobila sam oko 4500 kr koje su ponovo investirane u nove dionice.
Kao što je rekao Einstein da je kamata-na-kamata efekat osmo svjetsko čudo.

Half year has passed and I am until now having only 15% less dividend this year than the whole last year which is motivating even though I admit I haven’t been buying as many stocks as I wanted lately due to movement and adjustments in US. In any case when I see the bars I do get a little motivated for the future 🙂

Pola godine je već prošlo i sad već u polugodištu imam samo 15 % manje dividende nego što sam imala u čitavu prošlu godinu što je motivirajući iako nisam kupovala toliko dionica koliko sam htjela. Ipak je tu bila i selidba i privikavanje u Americi. U svakom slučaju kad vidim diagram motivirame to za budućnost 🙂