Looking back at my short trip to Istanbul the last day was to say at least stressful. It started very nice and calm. Our flight was at 19.30h so we had a lot of time… I thought. We packed, and decided to go to the Basilica Cistern because it was close to the hotel. It is 1500 year old cistern that was providing water in bad times. Inside there was also a possibility to get a picture dressed as sultans. It was a mess to get five girls to look in the camera in the same time. During the whole photo session my daughter was screeeeaming. The cistern I found quite nice but it was not so much to see, so I think it is easy to get disappointed. I heard that there are concerts given there and I can imagine that it is magic. For mobility impaired people or buggies you need help because there are no elevators and lots of stairs.
And for the stressful part of the day we almost missed the flight because of traffic jam…
[/su_custom_gallery]
Kad sad gledam unazad na nase putovanje u Istanbul, zadnji dan je bio najblaze receno stresan. Poceo je jako mirno i lijepo. Let nam je isao u 19.30h pa smo imali vremena…to sam ja mislila. Spakovali smo se i otisli u Cisternu Bazilike, koja je blizu hotela bila. To je jedna 1500 godina stara cistern koja je snabdjevala ljude vodom u losim vremenima. Unutra postoji mogucnost da se slikas obucen kao sultan/sultanija. Kroz citavo slikanje Ada je vristala. Cisterna se meni svidjela ali mislim da je lako postati razocaran jer nema bas puno toga za vidjeti. Cula sam da se ponekad organizuju koncerti a to vec mogu zamisliti da je magicno. Za invalide ili djecija kolica vam treba pomoc, jer nema lifta ali puno (klizavih) stepenica..A za stresni dio dana… skoro smo promasili let zbog saobracaja…
4th day in Istanbul was a wonderful day so we decided to skip the museums and visit Asia instead. We went with the metro to Üsküdar station and walked towards the Maiden´s tower but decided not to enter it. I was feeling that it is too complicated with buggy, later of course I regretted it but I will for sure go to Istanbul again so I can see it next time. However, technical seen the metro is incredible. It is fast up til 100km / h, clean ( I said it already before) and it goes 13.6 km UNDER the water!! The deepest point is 60.46m and it took in average 120.000 passengers per day during 2014, and there is a goal that it will take 1.5 million passengers per day. Fascinating 🙂 My niece insisted to go back to Europe with the boat so we enjoyed a short trip with the boat also.
[/su_custom_gallery]
4.i dan u Istanbulu je bio jedan prekrasan suncan dan, tako da smo odlucili da ne idemo po muzejima nego da “skoknemo” do Azije. Isli smo metrom do Üsküdar stanice i prosetali smo do Djevojacke kule. Iskreno mi se nije dalo maltretirati kolicima tako da nisam otisla U toranj. Sad mi je malo zao zbog toga, ali ionako cu ponovo ici u Istanbul tako da cu drugi put to vidjeti. Medjutim, tehnicki gledano metro im je nesto nevjerovatno. Brz je (do 100km/h), cist je (to sam vec prije spomenula) i ide 13.6 km ISPOD vode!! Najdublja tacka je 60.46m i 2014 je putovalo prosjecno 120 000 putnika na dan, a cilj je da na dan putuje 1.5 miliona putnika (?). Fascinantno 🙂
Sestricna je insistirala da idemo brodom nazad za Evropu tako da smo uzivali u kratkoj voznji brodom isto 🙂
In the evening we took a walk in the Gülhan Park.
[/su_custom_gallery]
Navecer smo prosetali kroz Gülhane Park.
Finally the internet started working again (for now), so here are some pics from Istanbul. / Napokon je proradio i internet (za sad) tako da evo jos par slika iz Istanbula.
The 3rd day we got a little bit confused, or rather we were all a little bit unconcentrated. It happens with 2 children around. Somehow we missed that the archeological museum and the Topkapi Palace are two separate museums. We saw a lot of interesting things in the archeological museum. The one piece I liked most was the small marriage contract engraved in clay (I think it was clay). The only negative thing was that the museum wasn´t made for buggies or mobility impaired people. There are no elevators nor ramps and many stairs. Unfortunately, we couldn´t visit the Topkapi Palace after a certain little person refused to go to more museums 😛
[/su_custom_gallery]
3. dan smo se malo zbunile, ili bolje reci bile smo malo nekoncentrisane. Desi se kad imas 2 male djece na putu. Profulalo nas je da su arheoloski muzej i Topkapi Palaca ustvari dva odvojena muzeja. Vidjeli smo dosta zanimljivi stvari u arheoloskom muzej. To sto mi se najvise svidjelo je bio jedan bracni ugovor ugraviran u glinu (ja mislim da je bila glina). Jedino negativno sa muzejom je sto definitivno nije napravljen za osobe sa djecijim kolicima, invalide, ili cak i stariji jer je jako mnogo stepenica, a nema nigdje lifta. Nazalost nismo mogli otici u Topkapi Palaci jer je jedna mala osoba se bunila da nece vise da hoda po muzejima 😛
The Tiled Pavilion Museum or The Tiled Kiosk is the pavilion of the Topkapi Palace. It was made in 1472 by Sultan Mehmed II, as a pleasure palace or kiosk. It has wonderful blue mosaic entrance, and Beautiful collection of islamic art indoors. I also found the colorful windows stunning.
[/su_custom_gallery]
The Tiled Pavilion Muzej (Poplocani Pavilion Muzej) ili Poplocani Kiosk je paviljon od Topkapi Palace. Napravljen je 1472 od Sultana Mehmeda II, kao jedna palaca uzitka ili kao kiosk. Ima predivni ulaz u poplocan plavim mozaikom. Unutra u paviljonu se moze kolekcija prelijepe islamske umjetnost naci. A posebno su mi se svidjeli raznobojnih prozori.
After the visits in the museum we went to the Great Bazaar. Somewhere we read that 90 million people pass through per year! Imagine 90 000 000! Inside the bazaar they had so much gold that my eyes wanted to jump out. There where so many stands with different things. After walk through the bazaar we had enough and walked out… and then we saw that the bazaar just continued in an everlasting stand. There where tons of dresses, cloths, curtains, shoes, bags and so on. Once you buy something you always feel cheated because if you walk a couple of meters there will always be another stand that is cheaper. Of course half the fun buying things is the bargain 🙂
[/su_custom_gallery]
Nakon posjeta u muzeju odlucili smo otici u Veliki bazar da vidimo i to cudo. Negdje smo procitali da godisnje prodje cak 90 milijona ljudi kroz bazar. Zamislite 90 000 000! Unutra u bazaru je bilo zlata da ti ocu stanu. Dosta je bilo radnji sa svakavim produktima. Kad smo prosetali kroz bazar bilo nam je i toga dosta pa smo krenuli van, kad tek onda podje prava pijaca. Pa to je haljina, robe, pidjama, cipela, zavjesa itd na tone. Taman mislis kako je nesto jeftino kad par metara nize ista stvar jos jeftinija. Imas osjecaj da si uvijek prevaren ako nesto kupis. I naravno pola cari kad kupujes je cijenkanje 🙂
Toliko slika iz Istanbula imam za postaviti i sta se desi? Router rikne!! Znaci nisam imala/nemam niti kucnog telefona niti interneta. Apsolutna katastrofa za mene!!
Stigli smo u Tuzlu! Ja se ponadala da cu barem ovdje imati internet da sredim sve svoje zadatke, tipa platiti racune:/ Kad ono brzina interneta 33kb/sek. Znaci ne mogu ni stranicu otvorit :/ Ali ne smijem previse kukati. Bio je predivan dan tako da smo ga proveli vani i kao sto to biva u Bosni otisli u kafic na kafu i ako nista tamo sam se mogla nakaciti na internet. Barem za nesto ti nasi kafici sluze 🙂
I have so many Pictures from Istanbul that I wanted to upload and what happens? My router just dies!! Meaning I have no house phone nor internet. For me, that´s an absolute disaster.
Last night we arrived to Tuzla. I hoped that I will at least have internet …but no. The (lack of ) speed is 33kb/sec!!! Fabuolous. I cannot even open a page :/ One shouldn´t complain though, the weather was fantastic today and at least I could surf a little bit via the Wlan in a café. At least there is some use of them 🙂
Day 2 was freezing cold. We planned to go to Hagia Sophia and the Blue Mosque. Our hotel was literally in walking distance from Hagia Sophia. Hagia Sophia is quite impressive when entering it. I think I read somewhere that it was the biggest building in the world for hundreds of years. Inside it is even more impressive with wonderful mosaics. It is also a big success that the original church was not destroyed but the islamic arts where implemented in such way that it is just making it more impressive and not ugly. My niece was testing the acoustics by screaming. It was quite fascinating, even if we tried to convince her that it is not a place for screaming. Deep inside I was happy to have heard the pretty cool acoustics live, even if it was through my niece. After half an hour my niece was getting the crisis and refused to go to another museum. Btw Ada´s first ever museum is Hagia Sophia , which is difficult to beat :).
[/su_custom_gallery]
Drugi dan u Istanbulu je bio uzasno hladan. Planirali smo otici do Aja Sofije i Plave Dzamije. Nas hotel je bio bukvalno da mozes prosetati do tih dzamija. Aja Sofija je bas impresivna (ili kako se to kaze na nasem) kad udjes. Negdje sam citala da je nekoliko stotina godina bila najveca zgrada na svijetu. Unutra se mogu prelijepi mozaici vidjeti. I veliki je uspijeh da su je uspijeli pretvoriti u dzamiju bez da uniste crkvu nego su je cak uspijeli napraviti jos impresivinijom. Moja sestricna je testirala akustiku tako sto je vristala. Bilo je bas fascinantno iako smo joj probali objasniti da nije mjesto za vristanje. Ali sam bila i malo sretna da sam mogla cuti kako je dobra akustika u dzamiji, iako je bilo to kroz vrisak moje sestricne. Poslije nekih pola sata je sestricnoj bila puna kapa i nije htjela vise ni da vidi neki muzej.Usput Aja Sofija je prvi muzej koji je Ada posjetila, to je vec tesko premasiti 🙂
We had to force her to walk to the Blue Mosque (Sultan Ahmed Mosque) , but when we saw people standing in the queue that was over 100m long (in the windy and ice cold weather), we decided we cannot force the children to that. We will simply have to go inside the mosque another time. However, the architecture of the Blue Mosque is stunning. It was built between 1609 and 1616. From the outside I found it much more beautiful than Hagia Sophia. It can be clearly seen that the architect Sedefkar Mehmed Aga had been inspired by Hagia Sophia. As a travel guide says he ( Sedefkar Mehmed Aga) combined the most beautiful christian and islamic architecture in one building. In the night it is even more beautiful when they light it up.
[/su_custom_gallery]
Morali smo je natjerati da ode sa nama do Plave Dzamije ( Sultan Ahmeda Dzamija), ali kad smo vidjeli red dug preko 100 m, i pomislili da stojimo u onoj zimi i vjetru sa djecom, odlucili smo da cemo to morati drugi put gledati. Arhitektura Plave Dzamije je prosto zapanjujuca. Pravljena je izmedju 1609 i 1616. Sa vanjske strane mi je dosta ljepsa nego Aja Sofija, jer izgleda kao palaca iz neke arapske price i samo cekam da izadje neka sultanija iz nje. Vidi se da je arhitekt, Sedefkar Mehmed Aga, bio inspirisan od Aja Sofije. Kako je jedan turisticki vodic napisao ” Sedefkar Mehmed Aga je ujedinio najljepsu kriscansku i islamsku arhitekturu u jednoj gradnji”. Kad je navecer osvjetle je cak jos ljepsa nego po danu.
After a late lunch we went to the Taksim square with the metro. Considering the fact that Istanbul has at least 14-15 million people I cannot believe that the metro is so clean. When I think about it is THE cleanest metro I´ve ever seen. I also found that they had a very interesting version of the pole where people hold themselves when travelling with the metro, simple but genius invention. We walked the shopping street (I forgot the name) and took a rest in a nice café.
[/su_custom_gallery]
Nakon kasnog rucka otisli smo metrom do Taksim trga. Kad pomislim da u Istanbulu zivi barem 14-15 milijona ljudi ne mogu da povjerujem da je metro tako cist. Kad jos malo bolje razmislim NAJciscij je metro kojeg sam ikad vidjela. Vidjela sam isto zanimljivu verziju stangi (u metru) za koju se ljudi drze kad putuju. Jednostavan ali genijalan izum. Od trga smo setali soping ulicom dok se nismo umorile i sjele u kafic.
Resting after a tough day / Odmor nakon dugog dana.
Yesterday, Ada and I arrived in Istanbul. At the airport there were no buggies (neither had they buggies in Munich) to borrow, which resulted in me carrying Ada for literally 2 hrs. Talk about arm exercise. There was an ocean of people waiting for the passport control. Despite having the most efficient passport control which I have ever seen, it took us around half an hour until it was our turn. Unfortunately, I couldn´t take any pictures of this sea of people, holding Ada. I felt really stuck there with a child in my arms (that wants to walk) , my luggage and a packed buggy. In the end, I was so tired I wanted to cry but was lucky to find a very nice portier that helped us out from the airport. The next chock was the taxi. I got an heart attack there. There was no seat for Ada, the seatbealt for me wasn´t working and the guy (knowing no english) was listening to some Turkish folklore and driving like crazy. I was soo relieved when I finally arrived to the hotel (in one piece)… In the evening we went for a dinner in Hatay restaurant close to the hotel and ate some specialty (I forgot the name) that looked quite cool. It was put on fire and there was some dough that was removed before eating the gulasch like thing.
[/su_custom_gallery]
Sinoc smo Ada i ja stigle u Istanbul. Kako je samo puno naroda bilo. Na aerodromu nigdje nije bilo djeciji kolica za pozajmiti (niti ih je bilo u Minhenu) , tako da sam Adu bukvalno 2h na rukama drzala. To se vec zove vjezba za ruke. Na pasoskoj kontroli je bilo more ljudi koji su cekali na red. Trebalo nam je nekih pola sata da dodjemo na red, sto je ipak jako brzo bilo. Moram reci da su jedni od najefektivniji kontrola imali koje sam vidjela kroz svoja putovanja. Ipak kad smo prosli bila sam pravo umorna i srecom nadjem jednog portiera koji je bio jako ljubazan i pomogao mi da sredim taksi i tako to sa djetetom u ruci, prtljag i zapakovana kolica. U taksiju sam srcani dozivljavala, niti je bilo opasaca za mene niti za Adu. Covjek koji je vozio je slusao tursku narodnu muziku i kao ludjak vozio. Taako mi je drago bilo kad smo napokon stigle do hotela. Otisli smo na veceru u neki restoran, i jeli neki turski specijalitet (zaboravila sam mu ime) koji se zapali, i jako cool izgleda.
U Francuskoj hoce zabraniti anorekticne modele. Napokon! Nisam nikad skontala kome je ono lijepo? Da sam dizajner, sigurno ne bih pustila da mi hodaju gladne, blijede, tupim pogledom modeli i prikazuju kako sve visi na njima. Argument da treba izgledati kao da visi na ofingeru mi je prosto bolestan. Pa ako vec hoce dizajner da izgleda kao da roba visi na ofingeru, zasto je jednostavno ne objesi na ofinger?
Kad sam isla u gimnaziju jedne godine je skolu preplavio val anorekticara. Odjednom su u mojoj generaciji bile grupe cura koje su solidarisale jedna drugom do te mjere da su postale anorekticarke. Tad (a i danas) sam se pitala kako uspije osoba da bude tako uporna da gladuje i do smrti. Ja recimo ne mogu da gledam hranu na stolu a da je ne probam. Uzivam u hrani.
Imam jednu prijateljicu koja ne uziva bas u hrani, cak joj se gadi. Misli nismo je skontali kako ima anoreksiju. Kako necu skontati sta sam cura vidjela oboljelih od te opake bolesti … Cesto mi padne na pamet i cesto se upitam sta JA mogu tu uraditi da joj pomognem. Kako pristupiti osobi bez da je uvrijedim? Najradije bih je (prijateljicu) strpala negdje u nekoj kolibi negdje na planini gdje ne moze pobjeci i jednostavno bih je hranila. Ali nazalost ne ide to tako. Opet moja druga prijateljica, novopecena doktorica, mi je rekla da je najbolje takve osobe direktno u psihijatriju poslati. S tim imaju najbolje rezultate i najvise ih se vrati u neku koliku toliku normalu…
Onda se upitam sta tu ustvari psihijatar moze? Mislim nije bas da moze cackati po glavi i reci hej sad si skontala da trebas jesti. Haj se najedi cevapa i dodji sebi….Vjerujem da anorekticari negdje duboko u sebi vide da to sto rade mozda i nije bas najbolje. Valjda kontaju da moraju jesti? A sta je meni zanimljivo , nisam nikad vidjela u Bosni da ima anorekticni cura, je li to stvarno tako ili se to samo dobro sakriva. Pored onakve teletine i hrane meni je to prosto nezamisljivo da bi tamo uopste mogla postojati anoreksija…
Druga bolest (ili status) koja mi pade na pamet danas, je burn out sindrom ili na nasem sindrom izgaranja (opet nauci novu rijec :)). Poznat na “zapadu” tako sto cesto uspijesni ljudi jednostavno izgube svu energiju, sruse se, a tijelo im otkaze kao kolateralna steta nezdravog zivota na psihickoj i fizickoj bazi. Jako interesantna diagnoza.
Isto tako znam osobe koje su to dozivjele i interesantno je da su to ustvari osobe koje najmanje ocekivas da ce to dozivjeti. Ustvari ne da ne ocekivas, ocekivas ili sumnjas, ali se uvijek zacudis KAD dozive to. To su ljudi , zamislim ih kao brzi voz, koji ne vidi koliko brzo ide, a da ga zaustavis trebas stati pred njim. Mozes pricati nemoj to nemoj ovo, uradi ovo, uradi ono, ali nista. Voz te presisa…
Skontala sam da smo mi svi u toj nekoj opasnost da kad tad uletimo u zid. Toliko smo indoktrinirani da moramo uvijek nesto raditi , uvijek biti super, ne smijemo biti egoisti jer je to nesto lose, biti tu za svakog, cuvati svakog. A kad treba otici na trening ili za sebe nesto uraditi onda se nema vremena. Nema se vremena napraviti pravu hranu, sjesti jesti kao covjek, otici na trening, otici na kafu sa prijateljem, procitati knjigu otici na masazu, ili sto bi rekli jednostavno nemamo vremena da nam bude nekad i dosadno. Tu moram reci da mi se u Bosni ljudi svidjaju, mada me isto tako nerviraju (mozda sam ljubomorna sto ne znam ja tako zivjeti). KAKO moze otici na kafu, a posao ceka, kako moze sjesti citati neku knjigu, kad nisu zavrseni “bitniji” poslovi? Definitivno nesto za nas na zapadu za nauciti. Kakvi su dole problemi (bili) (rat, ekonomska kriza , korupcija, bezvladje itd) a koje mi imamo “probleme”, pa malo bude smijesno da na zapadu uopste postoje ovakve krize. Ali kako kazu svi “meni je MOJ problem najtezi…”
Kako trazim posao tako sam se prijavila na jedan, te sam dosla u drugu rundu gdje sam morala uraditi jedan personality test. Moram vam priznati da glupljeg/cudnijeg testa nisam vidjela. Ili ga ja ne znam protumaciti sto je doduse moguce. Znaci u vidu imam da hocu posao i prema tome odgovaram t.j. kliknem odgovore “stima skroz, stima onako, onako ne stima i nikako ne stima” … evo nekoliko pitanja i kako ja sad da odgovorim na njih???
Jesam li spontana? – jesam ili nisam. Logika mi je da je super biti spontan ali koliko je to dobro na poslu? Volim spontano raditi zadatke pa ne volim planirati. A kad ne uradim zadatak neko ga drugi mora zavrsiti….ne zvuci bas pozitivno
Hocu li da budem bodyguard ? – Ne! hocu da budem astronaut…
Smatram li sa se trebaju zakoni pratiti? – Pa vjerovatno da, a i da ne smatram necu sigurno to pisati kad trazim posao. ..
Jesam li sretna – Nisam, depresivna sam osoba koja gnjavi sve oko sebe. imam tonu problema koje cu poslodavcu ispricati kad me zaposli…
Zivim li interesantan zivot?- Ne, zivim jednim depresivnim zivotom. Svaki dan se pitam sta cu sad. Mozda mi buduci poslodavac da neke ideje…
Jesam li imala sretno djetinjstvo? -Nisam,djeca su me mobala,tukla i maltretirala…poslodavcu bi se taj odgovor svidio…
Da li se osjecam kao nesto posebno? -Kako da ne? Prvo pitanje kad se probudim je “zasto postojim?”… Kad poslodavac cuje kako imam elana odmah ce me zaposliti…
Da li izvrsis svoje zadatke? -Pa ako trazim posao sigurno necu reci da ne zavrsavam zadatke? Realno gledajuci, ko zeli platiti osobu koja ne zavrsava zadatke?
jos jedno “hit-“pitanje za kraj
Da li smatram da je potrebno imati ogranicenja brzine na putevima? – Pa eto posto trazim posao od Schumachera, najvjerovatnije smatram da su nepotrebne…
I ovako je bilo dugi 120 pitanja… Bog te pitao kakvi ce moji rezultati ispasti…
Yeeess, we finally booked the tickets !!! One of my “to-visit” places will soon be checked on my “wish to see-list” 🙂 . I look forward to it. We will celebrate mysisters birthday in Istanbul. She loves the city, I have never been there, so we decided to go there for a couple of days. In Istanbul there are soo many things to see I have already started my list… 1st. I want to go to a hammam, Aysofya, Blue Mosque, panorama 1435 . basar etc. 😀 If anyone has any recommendations please let me know 🙂Napokon!! Napokon smo rezervisali karte. Uskoro cu na mojoj “hocu da posjetim”- listi imati jednu novu kvakicu. Bas se radujem tome. Slavicemo sestrin rodjendan tamo. U Istanbulu ima toliko stvari za vidjeti, i prvo sto mi padne na pamet je da hocu da odem na hamam, Aja Sofiju, Plavu dzamiju, panorama 1435,bazar itd. 🙂 Ako iko ima neke prijedloge sta vidjeti u Istanbulu nek se slobodno javi 🙂
I love Stockholm Airport just because they have these buggies you can borrow without having to call the company and ask for a buggy 3 weeks in advance. Very practical 🙂 Luckily my father helped us out with the luggage.
Inace volim Stockholmski aerodrom samo zato sto se tamo mogu pozajmiti djecija kolica bez da 3 sedmice prije moras zvati aviokompaniju da narucis obicna kolica. Jako prakticno 🙂 Srecom mi je tata pomogao sa prtljagom.
Before boarding the plane I managed to take a photo of my daughter where it looks like her eye squints :P.
Prije ulaska u avion sam uspijela Adu uslikati tako da izgleda kao da su joj krive oci 😛
In the air I had a screaming monster in my knee for the first hour, but afterwards I had a cute (=sleeping) little baby
Na putu sam prvih sat vremena imala malo deriste, ali poslije sat se pretvorila u slatku (=spavajucu) malu bebu.
And finally Ada and me arrived at the Munich airport..:D (it is written in arabic because there are a lot of veeery rich arabic tourists coming)
I napokon smo Ada i ja stigle na minhenski aerodrom…:D (a ovo je na arapskom Pisano jer imaju jako puno vrlooo bogatih arapski turista)
