Svi mi volimo dobiti aplauz kad smo nešto dobro uradili, međutim ako su nečije pohvale postale potreba u tvom životu onda trebaš razmisliti malo i razumjeti da je to ustvari samo volja za nečim, a ne potreba. Naravno svi vole da ih neko pohvali i daje komplimente.
I zašto ne bi?
Nije to ništa loše, niti je to neki problem. Barem sve dok ne postane potreba ili ovisnost. Ako čezneš da dobiješ odobrenje od drugih ljudi bićeš sretan kad to dobiješ. Ako ti je to potreba ili ovisnost onda te ta ovisnost uništi ako ne dobiješ pohvale od drugih. To pogotovo postaje problem ako hoćeš tu pohvalu ili odobrenje da dobiješ od svakog.
Slika tvog ”ja” je nečista/nejasna i nefokusirana i gubiš svoje ”ja”koje rezultira u ”sebe odbijajuće tendencije”, prije opisane.
Potrebu treba da izbrišeš iz svog života. Nemoguće je kroz život proći, a da se svako uvijek slaže sa tobom. Npr. imaš jedan stav o nečemu  kad si sam, čim diskutuješ sa nekim ublažavaš svoj stav ili se slažeš sa drugom osobom za drugi stav. U biti bi se moglo reći 100 ljudi 100 ćudi, ali iz te jedne osobe. Ti budeš sve ono što drugi hoće da budeš.
Ali ko si ti? Znaš li ?
Da bi se ljudima oko tebe svidjeo, sebe si žrtvovao.
Jedna profesionalna grupa ljudi koji su takvi, su političari. Zato ih niko niti voli niti im vjeruje. Političari pričaju jedno kad su sa jednima, a drugo kad sa drugima.
Ti znaš da bi se loše osjećao ako bi te ljudi kritikovali i zato se ponašaš tako da ih izbjegneš. Da bi izbjegli tu zamku koja te vodi da postaneš nesiguran u potrazi za tudjim odobravanjem, ima i raznih potraga za odobravanjem.

Historijska okolnost oko potrebe za odobravanje:

Potreba tuđeg odobravanja se bazira na jednoj postavci, a to je : Ne vjeruj sam sebi. Provjeri prvo sa drugim.
Samostalno razmisljanje nije samo nekonvencijalno, nego je pravi neprijatelj svim našim institucijama.  To je srž naše kulture da ne vjeruješ sebi, nego drugima. Pravi tuđe poglede važnijim od tvojih. I kad ne dobiješ pohvalu od drugih onda imaš pravo na to da se osjećas deprimiran, bezvrijedan itd. Dijeliti priznanje je jak način kontrole. Ako se tvoja vrijednost bazira na druge i ako oni neće da ti dijele priznanje, to znači da si ti bezvrijedan. I tako to ide onda. Sve što ti je više potrebna pohvala, sve te lakše drugi manipulišu.
Svaki potez da poveća samopouydanje i nezavisnost od tuđih pohvala su potezi koji smanjuju njihovu kontrolu. Kao rezultat se ovo sasvim zdravo ponašanje zove sebičnost, bezosjećajnost i hladnokrvnost. Sve da te drži pod kontrolom.  Ovo ponašanje su nas kao djecu vrlo rano počeli učiti i dan danas nam to rade.

Familija
Prvo, djeci je stvarno potrebna pohvala, odobravanje i ohrabrivanje dok su mala. Ali odobravanje ne smije ovisiti o tome šta paše i šta je red. Dijete ne treba da traži odobrenje od roditelja kad će pričati, misliti ili osjećati. Ne treba miješati potražnju za ljubav i potragu za tuđim ohrabrivanjem. Da ohrabriš slobodu od potrebe da neka odrasla osoba odobrava, je već ispočetka velika pomoć za formaciju svog ”ja” kod djeteta.
U većini slučajeva naša ”kultura” uči djecu da ne vjeruju sami sebi nego drugima kao npr. mami i tati. Pitaj mamu šta će jesti, koliko će jesti, s kim se smije igrati, kad i koliko dugo, gdje, tvoja je soba ali ima da je čistiš itd.
Ili
Mama: obuci šta hoćeš
dijete: šta misliš o ovome?
Mama: Prugasto i tufne ne možeš kombinovati. Hajde promijeni jedno od to dvoje da paše.
Sljedeće sedmice:
Dijete: Mama, šta ću obući?
Mama: pa rekla sam ti da možeš obući šta hoćeš. Što me uvijek pitaš?
Upravo… Zašto dijete uvijek onda pita mamu?
Drugi slučaj:
Na kasi
Teta djetetu: Hoćeš li bombonu?
Dijete mami: Mama, hoću li ja bombonu?
Znači dijete je već naučilo tu da sve provjeri sa mamom.
To se inače zasniva na tome što  roditelji misle da su djeca njihovo vlasništvo. Radije to nego da pomognu djetetu da samo razmišlja i da razvije zdravo samopouzdanje da sebi vjeruje.
To se vidi na primjeru kad se djeca posvađaju i mama dolazi kao sudija. Ispada osoba kojoj možeš izdati brata/ sestru. Mama postaje bukvalno osoba koja preuzima sve razmišljanje, osjećanje i ponašanje djeteta. ”Ne vjeruj sebi da znaš riješiti problem, zato ti je potreban neko drugi …. u ovom slučaju mama.”
Kao dijete si htjeo sam razmisljati i sve sam raditi. Kad su ti htjeli navući jaknu, odbijao si pomoć i govorio si ja ću sam. Jakoc često je međutim odgovor od roditelja bio : ja ću ti pomoći. Nemamo vremena da te čekamo ili ”premalen si”. Ta želja za samostalnošću i čežnja da budeš sam svoj se često gasila, zbog tvog povjerenja prema mami i tati.
Odobravanje se dijeli već u ranoj dobi. Mnogo puta zbog sigurnosti djeteta. Mnoga ta ohrabivanja se mi i ne sjećamo, jer smo ih tako mladi dobili. Međutim treba dobro pripaziti da se ohrabrivanje treba davati ”džabe”, a ne kao nagradu za neko ponašanje koje paše. Dijete nikad ne treba ohrabriti da miješa svoje samopoštovanje sa nečijim tuđim odobravanjem.

Šta škola uči u potrazi za odobravanjem?

Kad kreneš u školu bukvalno uđeš u jednu instituciju koja je napravljena da ti formira razmišljanje i ponašanje koje se bazira na tuđem odobravanju. Upitaj ako možeš ići u WC. Sjedi na tebi već dato/određeno mjesto. Čitaj prvo poglavlje. Čitaj ovu knjigu.
Naučio si slušati. Ako si bio nesiguran pitao si učitelja.  Ako si slučajno naljutio učitelja, ili još gore, direktora škole, onda se očekivalo da se loše osjećaš. Ocjene su bile potvrda tvojim roditeljima ili društvu koliko si zaradio odobravanja.

Iako svaka škola u svom planu piše kako im je cilj da im učenici samostalno misle i da se samostalno ponašaju, to u praksi izgleda drugačije. Svaki učenik koji pokaže imalo samostalnosti, koji sebe voli, i koji je neprihvatljiv za osjećaj krivice ili anksioznost, vrlo brzo se gleda kao problematično dijete.
Kliseji poput učiteljov favorit i poslušan su klišeji iz razloga, jer postoje i funkcionišu.Kad te prime u školu ima da se ponašaš tako. Prati plan postavljen tebi. Uči zadaće zadane tebi. Kad učenik završi šesti razred već je naučio zadaću odobravanja. Kad ga pitaju šta će u gimnaziji učiti, kaže – reci mi šta trebam učiti. Olakšan je kad mu se izabere šta treba učiti.
Učiće kako se Hamlet tumači, a ne kako ga on tumači. Pisaće radove bazirane na tuđim izjavama i citatima. I ako sve to ne zapiše kako treba onda će mu učitelj dati nižu ocjenu. I na kraju kad završi gimnaziju stoji ko muha bez glave i nema pojma šta dalje, jer je zadnjih 12 godina samo slušao učitelje i roditelje.
Ako nastavi na faks, isto ga čeka još koju godinu. I kad dođe na kurs gdje mu profesor kaže možeš izabrati da učiš šta hoćeš, onda student dobije paniku. Koliko radova mora napisati, kad ih mora predati, koje knjige će čitati, mora li ići na predavanje svaki dan…itd. Pitanja koja jedna osoba postavlja koja cijelo vrijeme traži odobrenje od drugih. Ova pitanja su završni produkt jednog sistema koji je naučio djecu da uvijek daju veću vrijednost drugom nego sebi.

Druge institucije
I sa drugih strana su nam dodane potrebe za tuđim odobrenjem. Crkva ima vrlo velik utjecaj na odobrenja. Moraš se moliti Jehovi, Isusu ili nekom drugom van tebe.
Crkva je sa strahom za odmazdom učila svoje vjernike da misle ono što crkva želi. Ako postaneš nesiguran u svoju vjeru pitaj zapovijedi, a ne sebe i svoju vjeru. Ponašaj se na jedan način, ne zato što ti to hoćeš i što je to za tebe dobro, nego zato što ćeš inače biti kažnjen.
Organizovana religija apeluje tvojoj potrebi da tražiš odobrenje i može dovesti do istog ponašanja koje bi inače imao, ali ne zato što si to sam izabrao.
Koristiti sebe kao putokaznik koji nema potrebe za neku silu van sebe, je najjači religijski doživljaj koji jedna osoba može imati.
To je jedna ”ja”-religija u kojoj jedna osoba donosi svoje odluke koje se baziraju na tome, da savjest i pravila kulture rade u korist osobe, a ne da neko drugi odlučuje kako bi se trebao ponašati. Ako pogledate Isusa, on je bio ekstremno samoispunjena osoba. Pojedinac, koji je propovijedao samopouzdanje i kojeg nije zanimalo, niti se bojao hoće li neko odobriti njegovo ponašanje.
Ima mnogo primjera gdje su ljudi učeni da ne vjeruju sebi nego su postavljeni zakoni šta i kako smije nešto raditi.
Svaki dan imamo poruke koje nas podržavaju u tome da tražimo odobrenje od drugih. Pjesme koje svaki dan čujemo su pune takvih poruka i čine se bezopasnim, ali su opasne jer šire takvu poruku. Npr:

• Ne mogu da živim, ako život znači biti bez tebe
• Praviš me sretnim/ sretnom
• Daješ mi osjećaj prave žene
• Sve zavisi od tebe
• Daješ mi osjećaj da sam potpuno druga osoba
• Koliko god me trebaš
• Ti si sunce u mom životu
• Bez tebe sam niko i ništa

Sljedeći put kad čuješ ovakav tip tekstova, uradi jednu vježbu. Nađi tekstove koji najbolje pašu onom čemu si naučen da osjećaš t.j. da ne možeš podnijeti kad ti neko ne da svoje odobrenje ili ako te izda. Izmjeni tekstove tako da ne tražiš odobrenje od nekog drugog, nego da si sam svoj gazda. Npr:

• Ja sama sebe pravim jednom pravom ženom, to nema ništa s tobom
• Izabiram da te volim. Tad sam to isto htjela, ali sam promijenila sada mišljenje.
• Sama sebe pravim sretnom zahvaljujući stvarima koje sama sebi kažem o sebi.
• Ja sam sunce u svom životu, a ti mi činiš sunce samo jače
• Mogu izabrati da te ne volim, ali sada izabiram da te volim.

Iako su ovi tekstovi malo teži za prodati na tržištu, počnite barem razmišljati tako da mijenjate tu poruku koju nesvjesno i konstantno primate u našem društvu.
Svaka reklama apeluje na tvoj osjećaj traženja odobrenja. Proizvođač pojačava taj osjećaj potrebe za odobrenjem i pohvalom i na taj način kupiš njegov produkt da bi ti ljudi u tvojoj okolini  dali svoje pohvale.
Naš način života, kultura, nas cijelo vrijeme manipuliše da tražimo to neko odobrenje od okoline. Iako su nam roditelji probali naučiti svijest da budemo samostalni, čitavo društvo konstantno radi protiv toga. Ono hoće da budemo ovisni i da nam je potrebno odobrenje ili pohvala drugih.
Ovo je jedna navika koju imamo i kao što je sa svakom navikom, može se odviknuti, ali treba dosta vremena i truda za to.
Sve sto vise volis svoje odluke, sve su ti manje potrebni drugi da bih ih volila