When I’m gone! / Kad me ne bude!

1

I wrote this when we moved to USA but it kind of fits now in the Corona times also, so I decided to publish it 🙂

When the last carton was carried into the house I realised that despite my try to get rid of things I had dramatically failed in sorting out things. Over 260 cartons of our stuff, our time or someone elses time invested in each and every piece of junk that we could possible have.

The worst things are the small things I find. The ones that you feel sorry to throw away, you collect and it stands there for ages… or expensive things one has bought with no value or worth. Like old bags that are out of fashion and that are worn out. Clothes are the easiest to sort out I find. You can always give it to someone.

One person I know that is absolutely stunning when it comes to get rid of things is my kids uncle.  Before he moved he got rid of ALL things he didn’t need. That is for me more impressing than flying to the moon.

So we asked how he thinks when he throws or gets rid of the things because obviously it has to be some mental setting. So the question he asks himself is what does he want his kids to have after him when he is gone or in other words , to put it hard, what is there of value for the next generation? It is a freaky scary (horrible) but such a powerful question!

Of course no one wants to think of their own death but do you want your loved ones to take care of your stuff just because you yourself didn´t? What would you like to give to your loved ones?

I guess when someone would leave just one bag -a Dior bag, or any other luxury brand, would be so much better than leaving 10 bags of different no name bags. The price is approximately the same.
Not to mention the space they take in the apartment and the time when 30 different bags are “crossing your hands” every time you clean.

Do you have another better question motivating you for a more minimalistic life style and not being owned by your things?

Prevod: Ako se dovoljno bojimo da izgubimo nešto, na kraju će stvari koje posjedujemo da posjeduju nas.

Ovo sam bila zapisala sebi kad smo preselili u Ameriku, ali u biti isto se pitanje može postaviti sebi i kad su ekstremni događaji poput sada Corona virusa.

Kad su posljednji karton unijeli u kuću, shvatila sam da sam dramatično zakazala u sortiranju i razvrstavanju stvari. Preko 260 kartona naših stvari…ili ako gledaš drugačije našeg ili tuđeg uloženog vremena u svaku stvar.
Najgore su mi one male stvari. One koje mi je žao baciti, sakupljam i tamo stoje vjekovima … ili one skupe stvari koje sam nekad kupila koje sad stoje bez vrijednosti. Kao npr. stare torbe koje su iz mode izašle  i koje su iznosane. Odjeća mi je najlakša za riješiti. Uvijek je mogu nekome dati.

Jedna osoba za koju znam da je apsolutno zapanjujuća kada se tiče riješavanja stvari je tetak moje djece. Prije nego što se preselio, riješio se SVIH stvari koje mu nisu trebale. To je za mene impresivnije od leta na Mjesec.
Pitali smo ga kako razmišlja kada baci ili riješi stvari jer očito to mora biti neka mentalna postavka.
Dakle, pitanje koje sam sebi postavi je šta želi da njegova djeca imaju nakon njega…drugim riječima, šta je vrijedno za sljedeće generacije?
Iako je zastrašujuće da ne kažem grozno i ružno pitanje isto tako je jako moćno pitanje!
Naravno da niko ne želi razmišljati o vlastitoj smrti (pogotovo u Bosni je parola iza mene kako bude), ali želite li da se vaši voljeni brinu o vašim stvarima “vašem smeću” samo zato što sami niste bili u stanju razmisliti šta i kako?
Od svih svoji stvari šta biste željeli pokloniti’ ostaviti svojim voljenima?

Za mene je super primjer primjer sa tašnama…pokazuje jasno logiku 🙂
Kad bi neko ostavio samo jednu torbu – recimo Dior torbu ili bilo još bolje Hermes ili bilo koju drugu luksuznu marku, bilo bi za nasljednika/ naslijednicu mnogo bolje jednu takvu torbu ostaviti za sobom nego ostaviti 10 različitih prilično skupih torbi. Ukupna cijena je približno ista.
A da ne spominjem prostor koji dotične tašnice zauzimaju u stanu ili još bitnije vrijeme koje oduzimaju kada čistite pa 30 različitih torbi “pređe preko ruke”.

Kako se vi motivišete za izbacivanje stvari iz stana/kuće??
Kako vi budete gazda stvari a ne stvari da budu gazda vas?

Ja sam se nakon svega motivisala da i dalje nastavim rješavanje stvari iako je psihički teško jer smo ipak sve stvari zaradili i platili…

Leave a Reply