Today we are closing our chapter in Karlsruhe. It feels sad and in the same time exciting.
Our stuff in the apartment is all packed and we are sleeping in a hotel for the next few nights. The kids are overexcited and couldn’t sleep until 21.30h :/
Tomorrow comes the container and the things will then be shipped to US. It will take 5-6 weeks before we get our furniture and stuff meaning we will first live in a hotel for a couple of days.
During these days the team will get temporary living package in the house meaning a company brings all the things you need for living until your stuff arrives with the ship. Honestly, I didn’t even know companies like this exist…
It was hard to see how the kids reacted on leaving the apartment and going to the hotel. After a while they wanted to “go home”.
Me myself I am sad because it takes a looooot of energy to move and start a new existence even if it will be just for 2-3 years but I’m also exited. Somehow, I like moving around :/
Danas zatvaramo knjigu u Karlsruhe. Osjeća se i žalosno ali istovremeno i uzbudljivo. Naše stvari su sve spakovane i spavaćemo u hotelu slijedeći par noćiju. (Tu moram samo reći ako idete negdje kao expat i treba vam američka firma nešto da sredi onda morate bukvalno njima reći da moraju bukirati x kreveta. Nama naručiše jedan bračni krevet i jedan dodatni krevet, tako da sam ja sa djecom na bračnom spavala i nadala se da nećemo skliznuti sa kreveta, dok je Ensar mora ona dodatnom spavati.)
Djeca nisu mogla do 21.30h zaspati jer su preuzbuđeni.
Sutra dolazi kontejner i sve stvari će prebaciti u Ameriku. Trebaće nekih 5-6 sedmica brodom dok ne dobijemo naš namještaj i stvari tako da ćemo prvih par dana u hotelu biti. Najbitnije stvari za djecu (igračke) smo putem aviona poslali i one će stići za 2 sedmice.
Dok smo u hotelu plan je da se kuća u kojoj trebamo živjeti sredi i okreči. Isto tako ćemo iznajmiti namještaj tzv. Temporary living package u prevodu ”privremeni paket za življenje” od neke firme i oni sve srede dok ne dođe naš namještaj. Nisam ni znala da takve firme postoje.
Bilo mi je teško gledati reakciju od djece kad su napustili stan i išli u hotel. Nakon nekog vremena su htjeli ići kući. Ipak je to jedini dom za koji oni znaju.
Ja sam tužna jer znam da treba takooo puuuno energije da se novi život započne iako samo za 2-3 godine… (imam iskustvo sa Hamburgom, Minhenom i Karlsruhe), ali isto tako sam uzbuđena jer ipak nemam mir da budem na jednom mjestu :/
The hard thing by moving is that we have to sort a lot of things out. It is hard but also a relief to get rid of so many things.
One of the things I was missing was my golden bracelet that Ada had lost. I had been looking for it for ages and a guy from the packing company found it…in the place where we keep sweets… Who would come to the idea to check if the bracelet is there?
Naporna stvar sa selidbom je što moram sortirati mnogo stvari. Naporno je ali isto tako olakšavajući kad se riješim svega što mi ne treba.
Jedna stvar koja mi je davala glavobolju je moja narukvica koju je Ada izgubila. Zlatna koju sam dobila za svoj 40-i rođendan. Tražim je već danima i nisam je mogla naći. I kad su došli ljudi za pakovanje stvari nađu je među bombonama 😀 Ko bi došao na ideju tamo tražiti narukvice?
Another hard thing when moving like we are now is the economical aspect. It is expensive to move!
It is is hard to grasp how much money things loose in value. The kitchen and the car is an economical suicide. In the end I feel the best things to buy that keep value are jewels and branded expensive bags. My next bag will be a Hermes 😛
Još jedna naporna stvar sa selidbama je kad je gledaš sa ekonomske strane. Jako je skupo seliti se. Tek kad hoćeš prodati stvari koje ti ne trebaju vidiš koliko stvari gube u vrijednost. Kuhinja i auto su ekonomsko samoubistvo. Na kraju sam dobila osjećaj da je bolje kupovati nakit i brendirane ekskluzivne tašne koje ne padaju u cijenu. Slijedeća će mi tašna da bude Hermes 😛
We had a busy week and enjoyed the time a lot…Having four kids in an apartment is like having a tornado in the house but still moments of silent could appear 😀
U subotu smo planirali da idemo u Bad Wildbad, ali umjesto toga naši prijatelji su došli u Karlsruhe, tako da smo završili provodenje vremena u zoološkom vrtu. Pitam se da li će u budućnosti biti nešto poput video kamere koja u stvari sačuvaju osjećaj kad vidiš nešto prvi put u životu ili kad vidiš nešto što te oduševi . Na primjer, kada je Adrian vidio malog aligatora, počeo je pjevati i plesati “Arne Alligator” dok je prstom pokazivao prema aligatoru. Ada je, s druge strane, bila prvi put obložena ospom, tako da je vrištala kao devojka iz filma američki psiho.
Nažalost, su mi djeca počela kašljati kao ruski pušači, pa smo odlučili da u nedjelju odemo u Bad Wildbad. Nažalost, Adrian se razbolio pa smo Ada i ja same srele naše prijatelje. Bio je divan dan, a pejzaž je zapanjujući. Vidjeli smo čak jednog paraglajdera koji je imao neplansko slijetanje kada je dodirnuo krošnju od drveta pa se razbio pri sletanju … Ipak je imao više sreće od pameti pa se nije teško ozlijedio.
Prije nekog vremena sam organizovala čaj “parti” za kćerku i sina. Ada je bila oduševljena i sada hoće svako veče da ima čajnu ceremoniju. S obzirom da je to jedna od stvarih kojih ja volim, odlučila sam da ako već imamo ceremoniju da je barem imamo lijepim čajnim šoljicama. Tako sam otišla u prodavnicu antikviteta i kupila dvije čajne šolje iz 50-ih.