Anorekticni modeli i ljudi koji jure glavom u zid…

9

U Francuskoj hoce zabraniti anorekticne modele. Napokon! Nisam nikad skontala kome je ono lijepo? Da sam dizajner, sigurno ne bih pustila da mi hodaju gladne, blijede, tupim pogledom modeli i prikazuju kako sve visi na njima. Argument da treba izgledati kao da visi na ofingeru mi je prosto bolestan. Pa ako vec hoce dizajner da izgleda kao da roba visi na ofingeru, zasto je jednostavno ne objesi na ofinger?

Kad sam isla u gimnaziju jedne godine je skolu preplavio val anorekticara. Odjednom su u mojoj generaciji bile grupe cura koje su solidarisale jedna drugom do te mjere da su postale anorekticarke. Tad (a i danas) sam se pitala kako uspije osoba da bude tako uporna da gladuje i do smrti. Ja recimo ne mogu da gledam hranu na stolu a da je ne probam. Uzivam u hrani.
Imam jednu prijateljicu koja ne uziva bas u hrani, cak joj se gadi. Misli nismo je skontali kako ima anoreksiju. Kako necu skontati sta sam cura vidjela oboljelih od te opake bolesti … Cesto mi padne na pamet i cesto se upitam sta JA mogu tu uraditi da joj pomognem. Kako pristupiti osobi bez da je uvrijedim? Najradije bih je (prijateljicu) strpala negdje u nekoj kolibi negdje na planini gdje ne moze pobjeci i jednostavno bih je hranila. Ali nazalost ne ide to tako. Opet moja druga prijateljica, novopecena doktorica, mi je rekla da je najbolje takve osobe direktno u psihijatriju poslati. S tim imaju najbolje rezultate i najvise ih se vrati u neku koliku toliku normalu…
Onda se upitam sta tu ustvari psihijatar moze? Mislim nije bas da moze cackati po glavi i reci hej sad si skontala da trebas jesti. Haj se najedi cevapa i dodji sebi….Vjerujem da anorekticari negdje duboko u sebi vide da to sto rade mozda i nije bas najbolje. Valjda kontaju da moraju jesti? A sta je meni zanimljivo , nisam nikad vidjela u Bosni da ima anorekticni cura, je li to stvarno tako ili se to samo dobro sakriva. Pored onakve teletine i hrane meni je to prosto nezamisljivo da bi tamo uopste mogla postojati anoreksija…

Druga bolest (ili status) koja mi pade na pamet danas, je burn out sindrom ili na nasem sindrom izgaranja (opet nauci novu rijec :)). Poznat na “zapadu” tako sto cesto uspijesni ljudi jednostavno izgube svu energiju, sruse se, a tijelo im  otkaze kao kolateralna steta nezdravog zivota na psihickoj i fizickoj bazi. Jako interesantna diagnoza.
Isto tako znam osobe koje su to dozivjele i interesantno je da su to ustvari osobe koje najmanje ocekivas da ce to dozivjeti. Ustvari ne da ne ocekivas, ocekivas ili sumnjas, ali se uvijek zacudis KAD dozive to.  To su ljudi , zamislim ih kao brzi voz, koji ne vidi koliko brzo ide, a da ga zaustavis trebas stati pred njim. Mozes pricati nemoj to nemoj ovo, uradi ovo, uradi ono, ali nista. Voz te presisa…

Skontala sam da smo mi svi u toj nekoj opasnost da kad tad uletimo u zid. Toliko smo indoktrinirani da moramo uvijek nesto raditi , uvijek biti super, ne smijemo biti egoisti jer je to nesto lose, biti tu za svakog, cuvati svakog. A kad treba otici na trening ili za sebe nesto uraditi onda se nema vremena. Nema se vremena napraviti pravu hranu, sjesti jesti kao covjek, otici na trening, otici na kafu sa prijateljem, procitati knjigu otici na masazu, ili sto bi rekli jednostavno nemamo vremena da nam bude nekad i dosadno. Tu moram reci da mi se u Bosni ljudi svidjaju, mada me isto tako nerviraju (mozda sam ljubomorna sto ne znam ja tako zivjeti). KAKO moze otici na kafu, a posao ceka, kako moze sjesti citati neku knjigu, kad nisu zavrseni “bitniji” poslovi? Definitivno nesto za nas na zapadu za nauciti. Kakvi su dole problemi (bili) (rat, ekonomska kriza , korupcija, bezvladje itd) a koje mi imamo “probleme”, pa malo bude smijesno da na zapadu uopste postoje ovakve krize. Ali kako kazu svi “meni je MOJ problem najtezi…”

 

4 thoughts on “Anorekticni modeli i ljudi koji jure glavom u zid…

  1. Men je isto žao ljudi koji ne uživaju u hrani i koji izgaraju u svemu sem da sebi ugode.
    Ja recimo umijem da jedem kao da me niko ne gleda, da spavam 10 sati dnevno i igram se kao da ne vidim haos po kuhinji i kamaru neopranog suđa. Naučila sam da je priortet da ja budem ok i onda će i sve drugo da bude ok 🙂

    Nego ti ko prava krajiškinja voliš da jedeš, đe ima nas da ne volimo brete 🙂

    Prijavi komentar

  2. Sjecam se kad sam tinejdzerka bila, tad je pocela prica o anoreksiji. Ali u nasoj zemlji nikad nije bilo previse toga, mozda sto mediji nisu imali toliku moc nad nama. Malo, malo saznas za ljude koji su ubili jer su vidjeli to na televiziji, koji su uradili ovo ili ono jer su vidjeli na ekranima. Moc medija je velika ako im damo tu moc. Meni je iskreno zao da se cure uporedjuju sa nekim izmisljenim i nametnutim pravilima ljepote. Svi smo mi lijepi, bili debeli ili mrsavi, visoki ili niski. Ne mozemo svi biti isti, a ne bi ni valjalo da jesmo. Nadam se da ce cure podlozne uticaju medija to shvatiti, i da ce se konacno poceti osjecati dobro u svom tijelu.

    Prijavi komentar

    1. Slazem se. Najgore je kad cujem curice od 10-11 Godina koje se hvataju za “salo” na stomaku i pricaju kako moraju smrsati… Tu samo imam komentar WTF??
      Moc medija je ogromna ovdje. Sto je jako cudno kad imas u vidu koje mogucnost imamo da citamo i gledamo razne medije. Zalosno…

      Prijavi komentar

      1. Da, nevjerovatno je koliko je covjek podlozan svemu tome. Sto se mene tice TV je veliko zlo ako nisi stabilna osoba. A djevojcice to sigurno nisu. I kad ih poljuljaju u tim godinama, onda je lako i kroz dvadesete i tridesete da ih drzi to isto. A to donosi samo probleme. Ne znam, voljela bih da postoji nacin kako pomoci svim ljudima koji imaju probleme, ali kljuc rjesavanja problema lezi u tome da je osoba spremna da radi na tome i da prizna sebi, u suprotnom joj se ne moze ni pomoci.

        Prijavi komentar

Leave a Reply