Weekend in Strasbourg / Vikend u Strasburgu

I booked a hotel in Strasbourg as a birthday gift to Ensar. The hotel I choose is Graffalgar hotel and it was very cool because every room was designed by a different artist. We had one called Monsta, and the room was designed with wolves. The hotel was great. It was clean and not far from the old center.
Za rodjendan Ensar je dobio putovanje u Strasburg. Bukirala sam jedan jako cool hotel koji se zove Graffalgar i dosta je blizu centra. Interesantno je sto je svaka soba u hotelu dizajnirana od nekog drugog umjetnika. Nasa se soba zvala Monsta, a u sobi su bili vukovi po zidovima. Sobe su bile ciste i dorucak je meni bio dobar.
IMG_427320160903_123244_1473025453988_resizedIMG_4267

Strasbourg old town was beautiful. It had beautiful old buildings, cafées, shops and restaurants. These old towns are made so beautiful that thousands of tourists are coming just to see it. Today´s architect should maybe consider beauty also when making new quarters of same looking cage buildings that no one will want too see in 50 years.
Stari dio grada u Strasburgu je prelijep. Ima lijepe stare zgrade, kafic, prodavnicic i restorane. Ovi stari gradovi su tako lijepo napravljeni da na hiljade turista dolaze da ih vide. Danasnji arhitekti bi mozda trebali i ljepotu uzeti u obzir kad prave zgrade da ne prave samo kvartove istih, kao kavez izgledajucih, zgrada koje niko nece htjeti vidjeti za 50 godina. With child it is different to travel because it is not really like I can take Ada to museums (I would just run after her and would not see anything). Still I love to go with her because she gets so fascinated of other things then we grown ups.
We decided to take the sightseeing train, that she loved (at least a while), she also loved one of Europe’s if not even worlds oldest carousels and the boat tour was also highly appreciated.
Putovati sa djetetom je malo drugacije nego kad sam ides. Nije bas da mogu Adu po muzejima voditi. Samo bih za njom trcala i nista ne bih vidjela. Ali volim sa njom putovati jer postane fascinirana sasvim drugim stvarima nego odrasli.
Odlucili smo ici na kratki krug sa vozicem, Adi se (barem neko vrijeme) pravo svidjelo. Adi se isto svidio ringispil, koji je jedan od najstariji (ako ne i najstariji) u Evropi ili cak u svijetu. A i voznja sa brodom nam se svima pravo dopala.IMG_4227 IMG_4295IMG_4210
The bridge you see in the picture has a dark history. In former times criminals, especially the ones who had hurt (killed, raped, abused and so on) children and women, were put in an iron cage and than thrown into the water.
Most na slici ima tamnu istoriju. U davnim vremenima su kriminalce, pogotovo one koji su zene i djecu ubijali, silovali, maltretirali itd. stavljali u zeljezni kavez, kojeg su onda bacili u vodu.
IMG_4339
Here are some of the things that I really liked and I am sure I will go back to Strasbourg for, at least, a tea.
Ovdje je par stvari sto mi se pravo dopalo i sigurna sam da cu se opet vratiti u Strasburg, ako nista barem na caj. 

IMG_4217 svart vitIMG_4342

What’s happening to the world ? / Sta se desava sa svijetom?

Waking up to the news om what happened to Nice made me sad. Then It made me surprised and after some thinking it made me more surprised that things like this do not happen more often.

Then in the evening there is a coup in Turkey. Following worlds happenings the last 25 years I do not believe these two incidents are by chance. I haven’t figured out exactly how they are connected, actually haven’t had time to give it a thought, but I am sure somehow they are connected. It is like watching a magician. You look at one scene but the real happening is on another spot.In-politicnothing-happens-by-accident.__quotes-by-Franklin-D.-Roosevelt-18Probudih se uz vijesti iz Nice. Rastuzila me vijest, pa me malo iznenadila, pa kad sam malo bolje razmislila onda me iznenadilo da nije ranije doslo do takvih dogadjaja.

Onda navecer cujem za “drzavni udar” (ako je to stvarno to) u Turskoj. Prateci vijesti zadnjih 25 godina prestala sam vjerovati u slucajnosti. Nije mi bas skroz jasno kakvu vezu imaju ali sam sigurna da je imaju. To je ono kao kad madjionicar prikazuje trik. Ti gledas u jednu stvar ali se stvarni dogadjaj desava negdje drugo. Tako mi djeluju Nice i Turska trenutno…

Anorekticni modeli i ljudi koji jure glavom u zid…

U Francuskoj hoce zabraniti anorekticne modele. Napokon! Nisam nikad skontala kome je ono lijepo? Da sam dizajner, sigurno ne bih pustila da mi hodaju gladne, blijede, tupim pogledom modeli i prikazuju kako sve visi na njima. Argument da treba izgledati kao da visi na ofingeru mi je prosto bolestan. Pa ako vec hoce dizajner da izgleda kao da roba visi na ofingeru, zasto je jednostavno ne objesi na ofinger?

Kad sam isla u gimnaziju jedne godine je skolu preplavio val anorekticara. Odjednom su u mojoj generaciji bile grupe cura koje su solidarisale jedna drugom do te mjere da su postale anorekticarke. Tad (a i danas) sam se pitala kako uspije osoba da bude tako uporna da gladuje i do smrti. Ja recimo ne mogu da gledam hranu na stolu a da je ne probam. Uzivam u hrani.
Imam jednu prijateljicu koja ne uziva bas u hrani, cak joj se gadi. Misli nismo je skontali kako ima anoreksiju. Kako necu skontati sta sam cura vidjela oboljelih od te opake bolesti … Cesto mi padne na pamet i cesto se upitam sta JA mogu tu uraditi da joj pomognem. Kako pristupiti osobi bez da je uvrijedim? Najradije bih je (prijateljicu) strpala negdje u nekoj kolibi negdje na planini gdje ne moze pobjeci i jednostavno bih je hranila. Ali nazalost ne ide to tako. Opet moja druga prijateljica, novopecena doktorica, mi je rekla da je najbolje takve osobe direktno u psihijatriju poslati. S tim imaju najbolje rezultate i najvise ih se vrati u neku koliku toliku normalu…
Onda se upitam sta tu ustvari psihijatar moze? Mislim nije bas da moze cackati po glavi i reci hej sad si skontala da trebas jesti. Haj se najedi cevapa i dodji sebi….Vjerujem da anorekticari negdje duboko u sebi vide da to sto rade mozda i nije bas najbolje. Valjda kontaju da moraju jesti? A sta je meni zanimljivo , nisam nikad vidjela u Bosni da ima anorekticni cura, je li to stvarno tako ili se to samo dobro sakriva. Pored onakve teletine i hrane meni je to prosto nezamisljivo da bi tamo uopste mogla postojati anoreksija…

Druga bolest (ili status) koja mi pade na pamet danas, je burn out sindrom ili na nasem sindrom izgaranja (opet nauci novu rijec :)). Poznat na “zapadu” tako sto cesto uspijesni ljudi jednostavno izgube svu energiju, sruse se, a tijelo im  otkaze kao kolateralna steta nezdravog zivota na psihickoj i fizickoj bazi. Jako interesantna diagnoza.
Isto tako znam osobe koje su to dozivjele i interesantno je da su to ustvari osobe koje najmanje ocekivas da ce to dozivjeti. Ustvari ne da ne ocekivas, ocekivas ili sumnjas, ali se uvijek zacudis KAD dozive to.  To su ljudi , zamislim ih kao brzi voz, koji ne vidi koliko brzo ide, a da ga zaustavis trebas stati pred njim. Mozes pricati nemoj to nemoj ovo, uradi ovo, uradi ono, ali nista. Voz te presisa…

Skontala sam da smo mi svi u toj nekoj opasnost da kad tad uletimo u zid. Toliko smo indoktrinirani da moramo uvijek nesto raditi , uvijek biti super, ne smijemo biti egoisti jer je to nesto lose, biti tu za svakog, cuvati svakog. A kad treba otici na trening ili za sebe nesto uraditi onda se nema vremena. Nema se vremena napraviti pravu hranu, sjesti jesti kao covjek, otici na trening, otici na kafu sa prijateljem, procitati knjigu otici na masazu, ili sto bi rekli jednostavno nemamo vremena da nam bude nekad i dosadno. Tu moram reci da mi se u Bosni ljudi svidjaju, mada me isto tako nerviraju (mozda sam ljubomorna sto ne znam ja tako zivjeti). KAKO moze otici na kafu, a posao ceka, kako moze sjesti citati neku knjigu, kad nisu zavrseni “bitniji” poslovi? Definitivno nesto za nas na zapadu za nauciti. Kakvi su dole problemi (bili) (rat, ekonomska kriza , korupcija, bezvladje itd) a koje mi imamo “probleme”, pa malo bude smijesno da na zapadu uopste postoje ovakve krize. Ali kako kazu svi “meni je MOJ problem najtezi…”