Energy boost/ Boost energije

3

This weekend was something special.

For long time, to be exact, last time I went somewhere alone without my kids was two years ago. So for two last years, I have had a kid hanging on my legs constantly.

Last two weeks, surprise surprise, they were again sick. On Saturday I just lost it. I couldn’t manage it anymore. I felt I needed some space alone or I would explode. I needed some socialising with friends. Talking on a higher level than a four year old girl.

I grabbed my things, said bye, the kids where crying and crying making me feel bad. Ensar actually also commented and made me feel bad. However, I ignored them all. I had enough, I just left.

The moment I sat down in the bus, (I took the bus it was 10 times cheaper than the train (14 euro!!), I just relaxed. I haven’t relaxed like that for ages. I travelled for four hours. It felt like a spa visit. I listened to a book and I slept.  

Talk about that the view of things changes when having kids. I will definitely do that more often.

In Munich I met THE important friends. The ones that have been through my life the last 15 years. It is special. I am so happy I have them. After two days I went back to Karlsruhe. Calmer, more satisfied. With some new insights.

My friends are a treasure that no money can pay. I am so grateful to have them and I really really miss them…

Ovaj vikend je bio nešto poseban.
Dugo vremena, da budem tačna, zadnji put kad sam negdje sama išla bez djece je bilo prije dvije godine. Tako da zadnje dvije godine, nije prošao dan da mi djeca bukvalno nisu visili na nogama. (A prije toga još dvije godine)

I, iznenađenja, opet su zadnje dvije sedmice bili bolesni i kod kuće i u subotu mi jednostavno pukne film. Pa stvarno. Nisam više mogla.
Trebalo mi je malo vremena za sebe, malo mjesta, malo mene ili ću eksplodirati. Trebale su mi prijateljice da možemo malo pričati…na malo viši nivo nego jedna četverogodišnja djevojčica.
Pokupila sam svoje stvari, rekla doviđenja, djeca su plakala, a i Ensar je komentarisao tako da sam se prilično loše osjećala. Ali ne toliko da nisam shvatila da mi treba odmor od svega. Otišla sam…

Sjela sam u autobus, 10 puta je jeftiniji nego voz, i krenula za Minhen. Sjela i opustila sam se. Ja miline!
Nikakva djeca koja vrište, i traže pozornost. Nikakvo plakanje. Nikoga nisam morala paziti da ne strpa nešto u usta. Nisam trebala nikoga hraniti. Milina.
Osjećala sam se kao u spa.

Slušala sam knjigu i spavala. Uživancija!

U Minhenu sam srela moje prijateljice. One koje su sa mnom već 15 godina što kažu i u dobrom i u zlu. Što te spuste na zemlju, što te dignu u nebesa. One što nikad ne žele nešto loše i koje kažu kad nešto pogriješim. Koje ti daju novi uvid u rješenje u tvom problemu koji zapravo nije problem. To su one rijetke prave prijateljice.
Tako sam zahvalna što ih imam. To je bogastvo koje novac ne može kupiti. I stvarno mi nedostaju ovdje…

Duugo me nema

4

Primjetila sam kad redovno ne pišem onda izgubim volju da pišem. Ustvari nije da izgubim volju nego mi sve postane nekako nebitno za zapisati i kad se manje piše manje se i čita i tako me to nekako podsjeti na bosansku istoriji. Ne spominjuj loše, zaboravi, a nemoj se hvaliti za dobro. Ergo samo budi. Živi po nepisanim ustanovljenim pravilima. Nebitno kako ti je. Bitno je da je drugima dobro i da se ne sekiraju.
Bila sam u Švedskoj. Bilo mi je predivno! Ipak je to moja domovina. Taj momenat kad se spusti avion i kad izađem. 10 kg sam lakša.
Vazduh je kao kristal čist. Nebo ima jednu posebnu plavu boju koju ne mogu ni da opišem.
Kad uđem u prodavnicu mogu sebi kupiti baš onaj sladoled što ja hoću.
I najbitnije mogu da sjednem popričam svojima licu u lice. A ne kao u Njemačkoj, preko telefona. Smučio mi se više. Smučilo mi se to preko “veza” komuniciranje. Hoću da dodirnem, da zagrlim kad treba. Da smirim, da se veselimo. A ne ovdje sami u Njemačkoj ni na nebu ni na zemlji. I kad mi neko kaže trebaš napraviti život da bude dobar, povraća mi se.
Zaključila sam  ako ikad umrem, zakopajte me u Švedskoj.

Djeca su se gore oporavila nakon nekolika dana. Nisu kašljali. Nisu imali temperature. Spavali su kasno, ali kad su spavali onda su spavali. Nisu se budili. Bili smo vani puno.
Mogu reći da je to bilo opuštajući. Vratili smo se Njemačku. Bili smo dva dana. Počelo je kašljanje. Nakon četiri dana u vrtiću zovu me da mi jave da je Ada izbila zub.
U petak vidim da je malaksala. U subotu je ustavljenova gnojna angina.
Mali je slinav, ali se drži.. još.

 

 

 

 

Threatening the kids / Prijetiti djeci

4

There is nothing making me happy as visiting Adas cousins. They are playing well together and it is full speed all the time with them. It is amazing how these little babies are turning into their own personalities and how there are some things typical for each one of them. But there is this one thing that is connecting them. Actually two… Ice cream and the police. The combination is also used in worse case.
If you don’t listen the police will take you and you won’t get an ice cream. 
There is absolutely no fight or argument that cannot be solved when threatening the kids that they won’t get an ice cream. I know one shouldn’t be threatening kids but in case of ice cream… shouldn’t it be allowed ??  Ništa me ne čini sretnijom nego posjeta kod Adinih rođaka. Super se zajedno igraju i totalni je haos nonstop sa njima. Nevjerovatno je kako se te male bebe polako pretvaraju u osobe sa svojim osobinama i kako su neke osobine tako tipične za svako.
Ali jedna stvar ih spaja, ustvari dvije. Sladoled i policija. Kad ništa više ne funkcioniše onda je kombinacija korištena ovih zadnjih dana.
Ako ne slušaš uzeće te policija i nećeš dobiti sladoled. 
Ne postoji svađa koja se tom prijetnjom ne može srediti. Znam da se ne treba prijetiti djeci, ali u slučaju za sladoled bi valjda to trebalo biti dozvoljeno. Ili?

Hjärnstark (Jak mozak)

5

Hjärnstark je jedna jako zanimljiva i motivirajuća knjiga. Nažalost još uvijek je samo ima na švedskom ali ne sumnjam da će se kad tad prevesti i na druge jezike.
Knjiga se radi o moći treninga i efekat treninga na mozak. Jako je motivirajuća u tom smislu da tako objasni kako je bitan trening za psihičko stanje jednog čovjeka da bi svako odmah počeo  trenirati.
Par stvari koje su mi bile pravo fascinantne je priča o plemenu koje se podijelilo u lovačko i poljoprivredno pleme i efekat gena sa ADHD variantom na plemena.
Drugo mi je jako zanimljivo bilo koliko dugo treba trenirati da dobiješ taj pozitivni efekat i koji efekat trening ima na ljude sa depresijom.
Treće pravo interesantno ako ne i šokantno je bio efekat treninga na djecu.

ADHD:
Pisac tvrdi da smo mi svi na nekoj skali od ADHD, ali neki bukvalno zglajzaju dok ostali postanu jako uspiješni.
Zašto neki imaju takve probleme sa ADHD dok ih drugi nemaju?
Opisali su jednu vrlo interesantnu studiju o jednom plemenu koje se tek prije par decenija podijelilo u poljoprivredno pleme i u lovačko pleme, tako da su ih koristili za studiju.
Pokazalo se da ljudi sa genom sa ADHD variantom puno bolje prodju ako su u lovačkom plemenu jer nemaju mira. Uvijek traže, istraživaju i uvijek su u pokretu. Ljudi bez ADHD variante su bili ti što su bili gladniji i mršaviji.
U poljoprivrednom životu treba strpljenje. Treba posijati, čekati i tek onda jedeš ono što si posijao. Za ovo ljudi sa genom sa ADHD variantom nisu stvoreni tako da su bukvalno gladovali i bili su najmršaviji u plemenu “seljaka”.
Šta nam to kaže? Pa da smo svi “normalni”, ali moramo prilagoditi naš način života prema tome.

3×20-30 Minuta
Dalje mi je pravo interesanto bilo što kaže da se mozak pomladi ako se trenira redovno. Treba 3 sedmično x 20-30 min trenirati, 70-80 % tvog maksimuma. Znači za nas “mlade” 30-40 godišnjaka puls treba da bude oko 130-140.
Efekat treninga je toliko jak da su pokazali da se velik dio (čini mi se čak oko 80%, ali se ne sjećam tačne cifre)  depresivnih ljudi izliječilo ili bolje reći nisu više imali simptome depresije nakon par mjeseci treninga 3×30 min trčanja.
Sa treningom se čak do 30% više novi moždanih ćelija producira. Testovi su urađeni gdje je pokazano da ljudi koji tako treniraju brže misle i bolje pamte.
Čak 2-3 h nakon treninga budeš dobro koncentrisan tako da se preporučava trening ujutru prije posla.
A ako slušaš/ učiš dok hodaš onda čak 20% više gradiva zapamtiš nego kad samo sjediš.

Djeca i aktivnost 
Dalje su pokazali da su aktivna djeca bolja i brža u matematici i drugim prirodnim naukama nego djeca koja se ne kreću i nemaju kondiciju. Isto tako im se kreativnost poboljšala.
Tako da naša slika od debeljuskastoj djeci koja samo uče i koji su jako pametni uopšte ne štima sa stvarnost. Djeca TREBAJU biti vani i trebaju biti aktivna. Za djecu je najbolje iztjerati ih van da trče, jer to daje najveći efekat na mozak.

Pokazali su da je čak dovoljno samo četiri minuta treninga da bi efekat, koji drži sat vremena, bio viđen. Ako to nije fascinantno onda ne znam šta je.

Uglavnom, sa ovom knjigom sam postala baš motivisana da treniram. Ali presudno mi je da mi djeca izađu van i da se puno kreću jer to ima ogroman udar na njihovo i psihičko i fizičko stanje…A i bolje spavaju. A svi znamo da su djeca koja spavaju najslađa djeca 😀

 

BRRaaa

3

Today Ada said R for zna first time:) The first word she managed to say with a proper R was (the swedish)  “bra” (means good). She got so happy she terrorised us for an hour and a half rolling her R’s. She said Rrriba (means fish) and danced around telling happily that she wants to show her sister (PZ) what she has learned. But the most I loved was the expression of her face the moment she managed to pronounce it correctly. Priceless 🙂
This was the perfect ending after a day in the zoo.

The playground at the zoo. A little bit too high for my taste but it seems Ada likes it.

Igralište u zološkom vrtu. Malo previsoko za mene ali se Adi sviđa…

Danas je Ada uspijela reći R po prvi put. Prva riječ koju je uspijela čisto izgovoriti je bila švedska riječ “bra” koja znači dobro. Tako je bila sretna da nas je sat i po terorisala sa R. Rekla je rrriba i plesala je i pjevala i pričala kako će sve svojoj sestri PZ ispričati.
Ali najljepše mi je bilo vidjeti njezin pogled lica kad je prvi put uspijela reći R. Nezaboravno 🙂
Bio je to perfektan završetak nakon jednog dana provedenog u zološkom vrtu.Highlight of the day was the boat trip / Vrhunac danas je bila vožnja brodićem

Does she have eyes? / Ima li oči?

4

Driving the kids to the kindergarten we stopped at the traffic lights. Outside was an African black woman in exotic colorful clothes. You couldn’t miss her. Ada told me to look at her!
I wanted to hear what Ada saw and told her that I do not know whom to look at. I asked her what she sees expecting her to say a black woman.
Since yesterday Ada had a discussion about blindness the whole morning (no clue why but she comes up with weird themes sometimes) she told me, a little bit shocked, that the  sees a woman with no eyes (?). I first didn’t get it but then I saw that the woman was looking down so her eyes looked closed when looking from our car. I had to explain to Ada the reason it looks like the woman doesn’t have eyes and then we continued discussing eyes. Ada’s questions where like does everyone have eyes? What if they don’t, and so on but the top question was “what will a person do if it doesn’t have a head? ”
Well, I have no answer to that one do I 😀

Ada asking questions / Ada postavlja pitanja

Na putu do vrtića zaustavili smo se na semaforu. Vani je stojala jedna afrička žena obućena u egzotičnoj jakih boja garderobi. Ne možeš je profulati i da hoćeš. Ada mi je rekla da je pogledam!
Htjela sam da čujem šta Ada vidi pa sam joj rekla da mi objasni. Pitala sam je šta vidi i očekivala san od nje da kaže crnu ženu.
S obzirom da je Ada od jučer razgovarala o slijepima (nema pojma zašto, ali ponekad započne malo čudne teme) rekla mi je, malo šokirana, da vidi ženu bez očiju (?). Prvo nisam shvatila šta misli, ali sam onda vidjela da žena gleda dole i da su joj oči izgledale zatvorene kad gledaš iz našeg auta. Objasnila sam Adi zašto to tako izgleda da nema očiju i onda smo nastavile razgovarati o očima. Adina pitanja su bila imaju li svi oči? Šta ako ne? I tako dalje, ali glavno pitanje je bilo “šta će osoba učiniti ako nema glavu”? Pa, na to pitanje baš i nemam neki odgovor zar ne 😀

Bosanska Krupa

4

On 1.st of May the weather turned quite chilly in Crikvenica so we decided to move on to Bosanska Krupa in Bosnia. My father is also there and he was organizing a barbeque party to celebrate the 1.st of May. Well I thought it will be four of us, my father and maybe someone more. Instead I was lucky to meet half my family 🙂
Last time we were so many on one spot was on my grandmothers funeral.
My uncle “dajdza Adnan” had “the honor” to barbecue the lambs and the rest of us enjoyed.

My surprise when entering our “garden”. Previously in front of the house was a small field where we were playing. However, lately our neighbours seem to have forgotten to take care of it and now we literally have a forest in front.

Koje iznenađenje kad smo ušli autom na imanje. Prije je bila trava ispred kuće gdje smo se i igrali kao djeca. Međutim, nešto naše komšije u zadnje vrijeme zabušavaju dok ne kose travu, koja je prerasla u šumu u međuvremenu.Well, I know it does look a little bit awkward, but it does taste great.
Znam da malo čudno izgleda (za neke) ali dobro šmeka.
Still some missing here… /Još uvijek neki faleZa 1. Maj je malo zahladnilo u Crikvenici tako da smo se mi spakovali i krenuli za Bosansku Krupu. Moj tata je tamo i rekao je da će biti mala roštiljada. Mislila sam biće nas četvero plus tata i možda još neko. Ali umjesto toga sam bila iznenađena i sretna što sam mogla sresti pola familije 🙂
Zadnji put kad nas je toliko bilo na okupu bilo je za majkinu dženazu.
Dajdža Adnan je imao “čast” da pripremi i peće jagnje dok smo mi ostali uživali u kolačima i priči.
Nadam se da će slijedeći prvi maj biti sa još više familije na okupu

Crikvenica

5

Since, Ensar was supposed to have two weeks off from work we decided to go to Crikvenica despite not being here in high season.
I was a little bit sceptical to going there in the beginning but the weather turned out to be fabulous making me wonder why there are so few tourists here.
Actually, I do not wonder I know (that would be another post though) but I can say this much, the weather during the day is around 23-25 degrees, sunshine and a little bit windy from time to time. It is absolutely perfect for taking walks, drinking coffee, wine and eating out. I find it perfect with kids also, because the sun is not too strong and one doesn’t have to keep the kids indoors from 12 to 15h (usually longer) as in high season in the summer.
Unfortunately, despite being here Adrian is not recovering and has quite a bad cough and fever. Thus, tomorrow we are going to the specialist clinic of respiratory diseases located here in Crikvenica to see that his cold is not going down to the lungs.
Today, while Ensar was showering Adrian and I was looking for his clothes Ada took a knife and wanted to cut the cucumber in pieces ending by cutting herself in the hand. That was her first cut and she got so scared she cried and cried and it was hard time to calm her down. Finally, after three stories she fell asleep.

Pošto je Ensar dobio slobodno dvije sedmice odlučili smo otići u Crikvenicu iako nije udarna sezona. Bila sam malo skeptična da idem na more u ovo doba ali ispalo je predobro. Vrijeme je fantastično, što me dovede da se pitam zašto nema već sada turista, ali ustvari znam već odgovor tog pitanja, ali to je za drugi post (ako ga ikad napišem).
Vrijeme je kao što sam rekla, fantastično. Između 23-25 stepeni, sunce i ponekad malo puše. Perfektno je za šetnje, pijuckanje kafa, vina i ručanja vani. Smatram da je perfektno i za djecu isto, jer sunce nije toliko jako da ih moraš zatvoriti između 12-15h (obično duže) kao što je slučaj ljeti.
Nažalost, iako smo ovdje Adrian se nije oporavio i fasovao je da gadno kašlje a i temperatura ga nije prošla. Zato sutra idemo u specialist klinici za respiratorijske bolesti pa ćemo vidjeti da kontrolišu Adriana da mu nije prehlada otišla na pluća.
Danas, dok je Ensar tuširao malog a ja tražila nešto da obuče Ada je iskoristila momenat da uzme nož za mazanje, i da isjecka krastavac. Nažalost nije joj dobro išlo tako da se prilično gadno posjekla i kad je vidjela krv prepala se pa smo imali problema da je smirimo i pripremimo za spavanje. Ali nakon tri pričice uspijela sam je smiriti i napokon je zaspala.

First sentence / Prva rečenica

6

Yesterday morning Adrian managed to say his first sentence…It was a mixture of Swedish and Bosnian and he said “dje je apa?” (gdje je (bosnian: where is) apa (swedish: monkey) meaning “where is the monkey?
All three of us Ada, Ensar and I where in the room as he said it and we got all caught by the surprise but we got also very happy and proudJučer je Adrian izgovorio svoju prvu rečenicu…Jest da je bila mješavina švedskog i bosanskog ali razumijeli smo ga. Rekao je “dje je apa?”. Apa je na švedskom majmun.
Sve troje (Ada, Ensar i ja) smo bili u sobi kad je Adrian izgovorio rečenicu i prvo smo se začudili ali smo poslije postali jako ponosno i sretni što je uspio izgovoriti čitavu rečenicu.

Shoppomania/ Šopomanija

5

In my deepest misery I was buying medicaments like people buy candies. I said to myself, when I get better I will go to the city and I will buy anything I need.
Last week then I felt a little bit better and went for a spontaneous coffee with a friend…ending up in Tk-maxx AND Roppenheim outlet in France. I bought 3 pairs of Asics, 2 pairs of Levis, shoes for the kids t-shirts, a jacket, sun cream, a day moisteuriser, a night moisturiser, a serum from instytutum and a pair of sunglasses. I have to say I prefer buying things like that than medicaments 🙂 

U mojoj najdubljoj bijedi kupovala sam lijekove poput ljudi koji kupuju bombone. Rekla sam sebi čim budem bolje, idem u grad i kupiću SVE što mi treba.
Prošle sedmice sam se tako malo bolje osjećala  i odem na spontanu kafu sa jednom prijatljicom … završivši u Tk-maxx I u Roppenheimu u Francuskoj. Kupila sam sebi 3 para Asicsa, 2 para Leviski, tene za djecu, sebi jaknu, kremu za sunce, dnevnu hidrantnu kremu, noćnu hidrantnu kremu, serum od instytutuma i par sunčanih naočara. Moram reći da više volim kupovati stvari poput ovih nego trošiti pare na lijekove 🙂
Spring is coming, girls. Time to dress up!
Cure, dolazi proljeće. Vrijeme se srediti!