Ovo kad sam procitala od srca sam se nasmijala. Odrasla sam u Švedskoj pa me ovo podsjeća na kulturšokove koje sam doživljavala kad sam pričala sa našim ljudima u Bosni… 🙂 Sad ih bolje razumijem 😉
„U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te promrzne i pokisne, jer slijedeći put sigurno neće zaboraviti kapu“ priča Kristina Wolsperger Danilovski.
Kad se Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski početkom 2009. godine preselila sa porodicom u Kopenhagen, bila je svijesna da odlazi u prilično drugačiju državu. Svoje dogodovštine u Kopenhagenu na zabavan i ležeran način redovno je u mejlovima opisivala svojim prijateljicama u Hrvatskoj. To dopisivanje, kaže, bila joj je duhovna hrana.
Poslije tri godine, Kristina se sa porodicom vratila u Zagreb, a na temelju pisama iz danske objavila je knjigu „Danci i stranci“, u kojoj se, budući da je u Kopenhagenu podizala svoje dvoje djece, dosta dotiče danskog odnosa prema odgajanju djece. Prenosimo vam njene utiske:
Jaslice? Pa ovo je šupa
Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života u Danskoj bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.
Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene vaspitačice. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga vaspitačice koje jedva da su se bavile djetetom.
„Danci vjeruju da djecu od malih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sama o sebi i sama se zabavljaju. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, pašćeš”. One vjeruju da mora da padne i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dve godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te promrzne i pokisne, jer slijedeći put sigurno neće zaboraviti kapu“ priča Kristina Wolsperger Danilovski.
Našem mentalitetu teško da ovo prihvati, ali Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Jedino je njihov pristup drukčiji.
„Nema tu ocjene šta je bolje ili lošije – prosto je različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Da li je to objektivno bolje? Da li je bolji naš mentalitet u kojem se zadnji dinar daje za djecu? Zar je bolje da roditelji nemaju ništa, ali da djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su retke, kao i slatkiši. Verojatno je najbolji put negdje u sredini – kaže Kristina Wolsperger Danilovski.
Terapeutski učinak spavanja na ulici
U mračno jutro, šibana hladnim sjevercem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovo ostaviti svog uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad je začula stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagla se nad jedna kolica i tamo ugledala umotanu bebu kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja dece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I uopšte ne razumeju zašto ostatak sveta panično zove policiju i socijalnu službu kad na ulici naiđe na kolica u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenom!
Najbolje je djecu ostaviti u šumi
Danci izuzetno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobijaju slatkiše, a pazi se da redovno jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, moraju da budu kreativni i da se igraju napolju, bez miješanja odraslih. Zato su veoma popularni šumski vrtići – “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge Ombudsmana za dječija prava, Ministarstvo prosvete i Ministarstvo socijalne politike i zahtijevali krivično gonjenje vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu van grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik sa ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se – u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave – u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od kraja septembra do sredine maja. Sa sobom nose lanč pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da jasličari moraju da se animiraju sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smijene, busevi djecu odvode natrag u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame – za razliku od kopenhagenske – koja ne zna šta su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca – zdrava kao dren.
Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snijegu…
Danci ne nasijedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bezveze jer – od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosiječnih Danaca već i njihovih ljekara. Nakon puno godina otpora, prihvatila ju je i vaspitačica Ankica, izbeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao vaspitačica u tamošnjem vrtiću. Ankica je dugo smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svog djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu kraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci ljekaru, zbog, recimo, visoke temperature ili boginja. Budući da se kod ljekara ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svog bolesnog mališana zvala zagrebačke ljekare, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svog termina u ordinaciji.
Danci vole da imaju djecu
Danska je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosiječno rode 1,8 djece tokom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. I to je vidljivo već na ulici – djeca su svugdje, roditelji ih uvek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po procentu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih roditeljskih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i koja voli porodicu – bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se ravnopravno brinu za djecu. Za nas neobično velik broj žena ima djecu s više muškaraca. Gej parovi normalno odgajaju djecu, žene se i same često podvrgavaju vještačkoj oplodnji. Poštuju različitost porodičnih struktura i vole djecu.
Na kraju, još da dodamo: Danci su, prema istraživanju o sreći koje su sproveli stručnjaci njujorškog Univerziteta Kolumbija po narudžbini UN-a, najsretniji narod na svijetu, iako im zima traje duže nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većim dijelom godine pada već u 16 sati
original članak mozete ovdje pročitati
