The “new” trend with adding every possible information that one has in a cloud on a server somewhere reminds me somehow of having my own cloud in my head with hundreds of thoughts constantly crossing my mind and I have no time to sort them. Today is the first time since ages where I left both kids in kindergarten, even if Adrian is staying just 2hrs. Long enough not to sit around there but too short to go back home.
“Novi” trend gdje sve moguće informacije stavljaš u oblak na nekim serverima me podsjeća na moj oblak u glavi gdje skupljam na stotine misli bez ikakve šanse da ih sortiram. Danas je prvi dan na duugo vremena gdje sam ostavila oboje djece u jaslicama, iako je Adrian samo 2 h ostao. Dovoljno dugo da ne čekam tamo, dovoljno kratko da mi se ne isplati kući otići.
Ada is in the “Frozen” -world… / Ada u svijetu “Frozen”
I, on the other hand, ended up in a XXXL möbeln. Strolling around there I realized how genious Ikea is when it comes to selling things and how bad XXXL is. I am sure I would increase the turnover in XXXL for at least 2-3% if I could put things as I want them to. Strolling around here made me also think of my stock investments and my wish to get stocks where sustainability is an issue. I am also thinking of a friend that I am not managing to get on phone for ages now. Adrian is also becoming 1 year soon. How could the year pass so fast? I met a friend that is always having tons of stories and with whom I can chat forever. I have hundreds of thing I want to do or experience but for now these have concentrated to one…sleep. Sleep depriviation with kids is a killer! And so on and so on. Still lucky me I got a really fun and interesting book from one of my best friends that I highly recommend. So in all “my cloud” at least I can enjoy a book for a couple of minutes 🙂 Tako sam ja završila u XXXL prodavnici namještaja. Kako sam tamo malo šetala skontala sam koliko su genijalni vlasnici od Ikea. Sigurna sam kad bih ja poredala stvari kako ja hoću u XXXL da bi im barem za 2-3 % obrt skočio. Tako isto, dok sam se šetala, sam razmišljala o svojim dionicama i moju želju da buduće investicije budu više usmjerene prema održivost. Razmišljam o jednoj prijateljici koju nikako da uhvatim na telefon. Adrian je uskoro godinu dana. Kako tako brzo prođe godina? Srela sam prijateljicu s kojom uvijek mogu stotine stvari da razglabam i satima možemo da pričamo. Ima stotinu stvari koje bih htjela uraditi i doživiti koje su se sve svele na jednu… da se dobro naspavam. Manjak spavanja kad imaš djecu je baš ubitačan. Itd.itd. Ipak kako imam sreće dobila sam jednu pravo smiješnu i zanimljivu knjigu od jedne od mojih najbolji prijateljica. Knjigu “Bringing up Bebe” preporučujem za čitati. Tako da iako je “moj oblak” pun barem mogu par minuta da oćeifim dobrom knjigom. 🙂
For me, it was a big day today. My little boy went to kindergarten for the first time. It felt awkward because he is so little. Ada was 2,5 years when she started and was already speaking two languages. Adrian is not speaking any language and I fear that he will not be understood when he needs something. On the other hand he loves children so it should be fine 🙂
In kindergarten I react on the differences between the Swedish and German system. For example, here the induction takes 4-6 weeks! In Sweden it was a week at most (as far as I remember).
Another thing that caught my eyes is that in Sweden children eat some snack like half a banana or apple (or some other fruit) around 10h so that they don´t get too hungry until lunch. Here they got one mais curl as snack. Adrian doesn’t even like it so I am pretty sure that Adrian, that is used to eat much more, will loose some weight in the beginning before he gets used to it.
Danas je bio važan dan. Moj mali dječak je po prvi put išao u jaslice. Čudno se osjećalo jer je tako malen. Ada je ipak bila 2.5 godine kad je krenula i već je 2 jezika pričala dok Adrian ni jedan ne priča. Pitam se hoće li znati pokazati šta hoće,ali u drugu ruku voli djecu tako da bi mu trebalo biti fino.
U jaslicama sam primjetila neke razlike između Švedskog i Njemaćkog sistema. Recimo uškolavanje (ili kako se to zove) traje 4-6 sedmica. U Švedskoj ti niko živ ne bi išao u vrtić toliko vremena. Tamo je maksimalno sedmica- dvije (ako je ekstremni neki slučaj) i dijete odmah ostave same.
Druga velika razlika je da u Švedskoj jedu pola voća banane, jabuke ili nešto drugo oko 10h da ne pregladne do 12h. Ovdje dobiju jedan smoki, koji još na to Adrian baš i ne gotivi. Sigurna sam da će Adrian ispočetka smršati dok se ne uhoda.
Today was Ada´s first day in kindergarten in Germany. I think she loved it because she refused to leave that early as we were supposed to. Of course for the day she wanted to be very chic and wanted to wear the dress she had for my brothers wedding. For a short moment I wanted to refuse to let her go in that dress, I remembered how I hated it when other people did it to their children. I believe it is better she uses the dress and feels pretty in it than that this cute dress hangs in the wardrobe for a “special” occasion. Special occasions are supposed to be happening every day. My husband didn´t understand it at all. He wanted to dress her “practically”. However, the girls won this time 😀 For the first day in “school” she also got a little gift to play with, she loved it…I regretted it when I saw the mess afterwards 😛 Danas je Adi bio prvi dan u vrticu u Njemackoj. Mislim da joj se pravo svidjelo jer nije htjela ici kuci tako rano kao sto smo se dogovorili. Naravno za pocetni dan je htjela da bude jako lijepa i htjela da nosi haljinu koju je nosila na svadbi mog brata. Prvo sam je htjela od toga nagovoriti, pa sam se sjetila kako sam to mrzila kad drugi rade djeci. Vjerujem da je bolje da koristi haljinu i da se osjeca lijepom nego da ta lijepa haljina visi u ormaru i ceka neku “posebnu” priliku. Posebne rilike trebaju da budu svaki dan. Moj muz to nije razumio, jer je hto da je prakticno obuce. Svejedno, ovaj put su cure pobijedile 😀 Naravno, za prvi dan u “skoji” dobila je i pokloncic. Njoj se pravo svidio, a ja kad sam vidjela rusvaj iza toga onda sam se pokajala za poklon 😛
Ovo kad sam procitala od srca sam se nasmijala. Odrasla sam u Švedskoj pa me ovo podsjeća na kulturšokove koje sam doživljavala kad sam pričala sa našim ljudima u Bosni… 🙂 Sad ih bolje razumijem 😉
„U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te promrzne i pokisne, jer slijedeći put sigurno neće zaboraviti kapu“ priča Kristina Wolsperger Danilovski.
Kad se Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski početkom 2009. godine preselila sa porodicom u Kopenhagen, bila je svijesna da odlazi u prilično drugačiju državu. Svoje dogodovštine u Kopenhagenu na zabavan i ležeran način redovno je u mejlovima opisivala svojim prijateljicama u Hrvatskoj. To dopisivanje, kaže, bila joj je duhovna hrana.
Poslije tri godine, Kristina se sa porodicom vratila u Zagreb, a na temelju pisama iz danske objavila je knjigu „Danci i stranci“, u kojoj se, budući da je u Kopenhagenu podizala svoje dvoje djece, dosta dotiče danskog odnosa prema odgajanju djece. Prenosimo vam njene utiske:
Jaslice? Pa ovo je šupa
Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života u Danskoj bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.
Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene vaspitačice. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga vaspitačice koje jedva da su se bavile djetetom.
„Danci vjeruju da djecu od malih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sama o sebi i sama se zabavljaju. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, pašćeš”. One vjeruju da mora da padne i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dve godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te promrzne i pokisne, jer slijedeći put sigurno neće zaboraviti kapu“ priča Kristina Wolsperger Danilovski.
Našem mentalitetu teško da ovo prihvati, ali Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Jedino je njihov pristup drukčiji.
„Nema tu ocjene šta je bolje ili lošije – prosto je različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Da li je to objektivno bolje? Da li je bolji naš mentalitet u kojem se zadnji dinar daje za djecu? Zar je bolje da roditelji nemaju ništa, ali da djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su retke, kao i slatkiši. Verojatno je najbolji put negdje u sredini – kaže Kristina Wolsperger Danilovski.
Terapeutski učinak spavanja na ulici
U mračno jutro, šibana hladnim sjevercem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovo ostaviti svog uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad je začula stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagla se nad jedna kolica i tamo ugledala umotanu bebu kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja dece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I uopšte ne razumeju zašto ostatak sveta panično zove policiju i socijalnu službu kad na ulici naiđe na kolica u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenom!
Najbolje je djecu ostaviti u šumi
Danci izuzetno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobijaju slatkiše, a pazi se da redovno jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, moraju da budu kreativni i da se igraju napolju, bez miješanja odraslih. Zato su veoma popularni šumski vrtići – “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge Ombudsmana za dječija prava, Ministarstvo prosvete i Ministarstvo socijalne politike i zahtijevali krivično gonjenje vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu van grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik sa ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se – u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave – u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od kraja septembra do sredine maja. Sa sobom nose lanč pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da jasličari moraju da se animiraju sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smijene, busevi djecu odvode natrag u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame – za razliku od kopenhagenske – koja ne zna šta su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca – zdrava kao dren.
Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snijegu…
Danci ne nasijedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bezveze jer – od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosiječnih Danaca već i njihovih ljekara. Nakon puno godina otpora, prihvatila ju je i vaspitačica Ankica, izbeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao vaspitačica u tamošnjem vrtiću. Ankica je dugo smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svog djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu kraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci ljekaru, zbog, recimo, visoke temperature ili boginja. Budući da se kod ljekara ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svog bolesnog mališana zvala zagrebačke ljekare, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svog termina u ordinaciji.
Danci vole da imaju djecu
Danska je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosiječno rode 1,8 djece tokom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. I to je vidljivo već na ulici – djeca su svugdje, roditelji ih uvek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po procentu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih roditeljskih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i koja voli porodicu – bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se ravnopravno brinu za djecu. Za nas neobično velik broj žena ima djecu s više muškaraca. Gej parovi normalno odgajaju djecu, žene se i same često podvrgavaju vještačkoj oplodnji. Poštuju različitost porodičnih struktura i vole djecu.
Na kraju, još da dodamo: Danci su, prema istraživanju o sreći koje su sproveli stručnjaci njujorškog Univerziteta Kolumbija po narudžbini UN-a, najsretniji narod na svijetu, iako im zima traje duže nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većim dijelom godine pada već u 16 sati
Tako sam ja završila u XXXL prodavnici namještaja. Kako sam tamo malo šetala skontala sam koliko su genijalni vlasnici od Ikea. Sigurna sam kad bih ja poredala stvari kako ja hoću u XXXL da bi im barem za 2-3 % obrt skočio. 
Danas je Adi bio prvi dan u vrticu u Njemackoj. Mislim da joj se pravo svidjelo jer nije htjela ici kuci tako rano kao sto smo se dogovorili. Naravno za pocetni dan je htjela da bude jako lijepa i htjela da nosi haljinu koju je nosila na svadbi mog brata. Prvo sam je htjela od toga nagovoriti, pa sam se sjetila kako sam to mrzila kad drugi rade djeci. Vjerujem da je bolje da koristi haljinu i da se osjeca lijepom nego da ta lijepa haljina visi u ormaru i ceka neku “posebnu” priliku. Posebne rilike trebaju da budu svaki dan. Moj muz to nije razumio, jer je hto da je prakticno obuce. Svejedno, ovaj put su cure pobijedile 😀 Naravno, za prvi dan u “skoji” dobila je i pokloncic. Njoj se pravo svidio, a ja kad sam vidjela rusvaj iza toga onda sam se pokajala za poklon 😛
