Every year the same questions arise. Questions of which we will never get an answer of. Questions like – how much is a life worth?
How could Europe watch these young men and children die?
How could a human being be so evil to kill innocent people only because they had the “wrong names”?
How can these watch themselves in the mirror? What do they say to their children ? Are they proud of having killed “the enemy”? Even if the enemy was a 13-year old boy? Are their children questioning them as the germans did with their parents?
My million dollar question is -how could you trust a Chetnik would not do anything to you?Why give yourself up to them?
How could you give up the only safe thing that kept you alive- your weapon…(even if the president asks for it)? Be it give it to UN soldier or any other soldier? What was in your mind when you did this fatal mistake?
I hope for your sake that I am wrong and that there is a God that will punish every single one of these criminals having destroyed so many lives while they themselves go on with their life making their own families, getting children and watch their children and grandchildren grow up. All the precious things that they stole from over 8000 boys and men. To avoid this to happen again I believe only in this old latin saying “If you want peace, prepare for war“.

Svake godine ista pitanja postavljam. Pitanja na kojima nikad neću dobiti odgovor. Pitanja poput- koliko je jedan život vrijedan?
Kako je mogla Evropa gledati ubijanje mladih dječaka i muškaraca.
Kako može jedno ljudsko biće biti.toliko prokleto da ubija nevine ljude, samo zato što su imali “pogrešna imena”? Kako se mogu gledati u ogledalo? Šta kažu svojoj djeci? Jesu li ponosni što su ubili “neprijatelje”? Iako je neprijatelj bio dječak od 13 godina? Postavljaju li djeca zločinaca pitanja svojim roditeljima šta , kako i zašto? (Kako su radili njemci sa svojim roditeljima)
Moje najbitnije pitanje je kako su mogli vjerovati četnicima da im ništa neće uraditi i predati se njima? Kako su mogli predati jedinu stvar koja ih sigurno drži u život-pušku, ko god da je to naredio bio predsjednik ili ne. Bilo to dati unproforcu ili nekom drugom vojniku. Šta vam je bilo u mislima kad ste tu kobnu grešku uradili?
Za vašu dušu se nadam da sam u krivu i da bog postoji, da svi ovi dušmani koji su nanijeli toliku bol i koji su uništili toliko familija kojima su oduzeli životna pozitivna iskustva poput dobivanje djece i gledanje svojih unuka kako rastu.  Sve ono su vam uzeli dok oni te normalne i vrijedne stvari sami doživljavaju i uživaju.
Da se izbjegne ponovo ovakva fatalna greška ima jedna stara latinska izreka koja nije loša za zapamtiti: Ako hoćes mir, spremaj se za rat!