Tea party, tea cups and a connection/ “Čajparti”, čajne šolje i veza koja spaja

October 14, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Some times ago I organised a tea party for my daughter and son. My daughter got absolutely overwhelmed by it and now wants to have it every evening. Since, it is one of the things I love I decided if we are going to have teapartys we can as well have proper ones with beautiful tea pots. Said and done I went to an antiquity store and bought two tea cups from 1950-s.
Ada loved the green one so she got it as a gift from me. It is something with cups I find. I have a couple of cups that I got as gifts from people I really care of and every time I use the cups I remember them. I hope that it will be like this for Ada 🙂

Prije nekog vremena sam organizovala čaj “parti” za kćerku i sina. Ada je bila oduševljena i sada hoće svako veče da ima čajnu ceremoniju. S obzirom da je to jedna od stvarih kojih ja volim, odlučila sam da ako već imamo ceremoniju da je barem imamo lijepim čajnim šoljicama. Tako sam otišla u prodavnicu antikviteta i kupila dvije čajne šolje iz 50-ih.
Ada je bila oduševljena i odmah je izabrala zeleni. Ima nešto sa šoljama Kai poklon! Svaku što sam dobila me veže za tu osobu. Imam par šoljica koje su mi poklonjene od ljudi do kojih mi je stalo i svaki put kad koristim šolje sjetim se njih. Nadam se da će ovako biti za Adu 🙂

Milano

October 8, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Me and my sister went for an energy boost weekend in Milano. We had 2 days just us two sisters.
We met at the Malpensa airport and from there we took the bus to central station. The taxi costed 94 Euro one way ticket and the bus costed 8 Euro. Since we just had hand luggage we decided to save the 200 Euro and went by bus.
In Milano we had a great hotel called the Biocity hotel that was very close to Central Station. It was clean, had great breakfast and absolutely heavenly cappuccino. Altogether this made me and my sis sit and eat breakfast for two hours. All the things we had planned to see we kind of missed. We just felt we want to take it easy and enjoy the food and the ice cream. U septembru smo ja i moja sestra spontano otišle u Milanu. Dva dana samo nas dvije sestre. Koji luksuz!
Srele smo se na aerodromu Malpensa i odatle smo autobusom išle do glavne stanice. Taksi je koštao 94 eura u jednom pravcu, a autobus je koštao 8 eura. Pošto smo imali samo ručni prtljag, odlučile smo da uštedimo tih skoro 200 eura i idemo autobusom.
U Milanu smo noćile u fantastičnom hotelu Biocity koji je usput vrlo blizu glavne stanice. Bio je čist, imao je odličan doručak i apsolutno nebeski kapućino. Sve ovo je učinilo da ja i moja sestra ujutru dva sata doručkujemo. Sve stvari koje smo planirale da vidimo smo nekako propustile. Osjećale smo da želimo da se opustimo i radimo ono što nam je želja ergo uživamo u hrani i sladoledu.
We went to Duomo, the cathedral. It was beautiful. Considering it took some 500 years to make I am more impressed of the persistence. 500 years of planning and working on one building is quite an achievement. I notice though that I have seen a lot of cathedrals and feel that they all look more or less the same so I wasn’t impressed at all from the outside. The inside I didn’t want to see because I would have had to wait in the queue for at least 2 hours.
Prvo smo otišle do Duomo, poznate katedrale. Bila je predivna. Uzimajući u obzir da je trebalo oko 500 godina više sam impresionirana sa upornosti. 500 godina planiranja i rada na jednoj zgradi je doista dostignuće. Primjetila sam da sam vidjela mnogo katedrala i smatram da one sve manje više izgledaju iste, tako da nisam uopšte bila impresionirana spolja. Unutra nisam htjela da idem gledati jer bih morala čekati u redu najmanje 2 sat, a za to nisam imala vremena.

Close to the cathedral was the Gromo ice bar. THAT is a must to try. It must be the best ice cream I have ever eaten. It was celestial.
Blizu katedrale je bila Gromo slastičarna. Ako odete u Milano taj sladoled MORATE probati. To je najbolji sladoled kojeg sam ikada jela. Nebeski!!

We took a walk to the famous outlet DMAG but wondered if people really are that stupid to pay this enormous sums for such crap clothes. I mean there where a couple of things that were unique and I would have bought them if the pricing was more realistic, but the rest. It is, as Bosnians say, tax on stupidity. This jacket costed around 1500 Euro…on sale!

Otišle smo do poznatog outleta DMAG-a, ali smo se pitale da li su ljudi zaista tako glupi da plaćaju ove ogromne sume za takvu odjeću. Da razjasnim. Bilo je fantastičnih stvari koje možda i vrijede taj novac ako se krećeš u takvom društvu, ali većina stvari samo budale kupuju. To je, kako bi se kod nas reklo porez za budalu. Ovaj kaput je jedan od onako cool stvari koji košta oko 1500 evra … u rasprodaji! Ludost!

After strolling the wonderful streets we decided to go to the Porta Genova where there are a lot of restaurants. We had been recommended “the white rabbit” or “Osteria Al Coniglio Bianco”. The food was deliciiiiious.
Nakon šetnje prekrasnim uličicama, odlučile smo da odemo u Porta Genova gdje ima mnogo restorana. Preporučeni su nam “Bijeli zec” ili na talijanskom “Osteria Al Coniglio Bianco”. Hrana je bila savršena. Samo zbog hrane bih opet nazad u Milano otišla…

Next trip was to the modern quarter Lombardy. There we saw the amazing and impressing building the vertical forest designed by Stefan Boeri Architects. This new way of architecture that is filtering the air with 900 !! trees was for me absolutely breathtaking. For me personally far more impressive than the Duomo Cathedral.
Nakon ručka smo otišle modernoj četvrti Lombardij. Tamo smo vidjele nevjerovatnu i impresivnu gradnju vertikalne šume koju su dizajnirali Stefan Boeri Architects. Ovaj novi način arhitekture koji filtrira vazduh sa 900 !! stabala(?) je za mene bilo apsolutno nevjerovatno. Za mene je mnogo daleko impresivnija ova gradnja od katedrale Duomo.

The Sunday we spent at Micam looking at the spring collection of all possible kind of shoes. It was so cool to experience that.
Nedjelju smo provele u Micam gledajući proljetnu kolekciju svih mogućih vrsta cipela. Bilo je tako kul i to doživjeti.

Looking back now the weekend passed so fast and I really look forward to our next adventure…
Vikend je tako brzo prošao i već se sada radujem našoj slijedećoj avanturi ..

Egoizam

September 12, 2018September 12, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Egoizam, ili sebično ponašanje. Egoist priznaje sebi više slobode nego ostalim ljudima. I upravo to uništava Bosnu…
Na odmoru sam se zgrozila kako je prosječno društvo u Bosni (a ni Hrvatska nije nešto bolja) toliku regresiju doživjelo da samo mogu sanjati o nekom “normalnom” životu. Ovo je par mojih doživljaja.
Vidite, prvo što me dočekalo je bilo jedno brdo gajbi na kapiji do kuće. Naš komšija koji drži “Eki restoran”, da bi prekoputa na Adi spriječili dostavku pića u konkurirajući kafić, jednostavno je blokirao prolaz nama kući.
Da se nešto kod nas desi, da recimo hitna ili vatrogasna mora doći, njih čisto zaboli jedna stvar za tim.
Kad sam ih lijepo zamolila, nađe se kćerka gazde da mi ofirno kaže da koristim drveni most. Za one koje ne znaju, drveni most se popravlja jer je dotićni gazda kad je pravio svoj restoran koristio taj most da bi svoje tone materijala prenio na Adu. Naravno, drveni most niti je za to koncepiran niti je to izdržao.
Iskreno, žao mi je te cure. Nije ona kriva što živi tu i što je neodgojena i bez empatije i razumijevanja.
Uglavnom, toj curi nikad nije palo na pamet da se može nešto od dobre volje uraditi. A kako će? Kad joj prvi otac to ne zna.
Jer znate isto tako svaki dan oko 2.00h noću njegovi radnici dođu, nakon što drnda debilna turbofolk muzika sa 200 dB, i počnu bacati flaše u kontejner koji je odmah postavljen do naše kuće. Kontejner koji je ljeti pun muha i koji je čudo da nas nije do sad zarazilo. I to smo lijepo komšiji rekli da skloni, ali naravno to je već viša matematika za dotičnog. Nije kontejner kod njegove kuće, ergo jebe se Esi.
Pitam se gdje je tu u svemu gradonačelnik da svoje radnike malo zaposli da prate malo takve događaje.
To je jednostavno opasno za zdravlje!
A da ne kažem kako je lijepo svaku noć prvo ne uspijeti uspavati djecu jer ne mogu da slušaju tu debilnu muziku i drugo kad napokon od umora i plača zaspu srčani dožive jer ih razbijanje flaša probudi.
Ali nije to sve! Imate onda onih lobotomirani cool tipova koji sjedaju u svoje auto i onda počnu turirati u 3.00h ujutru, da bi pokazali kako njihovo “bijesno” auto od 80-190 PS prži. Ne znam koje se cure na to pale uglavnom, nikad im nije palo na pamet da ima tu ljudi koji žive, spavaju i kojima stvarno nije stalo do toga da slušaju auta kako turiraju.

Idemo dalje…

Znate ne mora se imati bogatstvo da se lijepo živi, ali brate mili u Bosni čak ni ono što imaju ne znaju da koriste na optimalan način. (Ili da barem čuvaju.)
Npr. Kad imaš dječija kolica, ili ako si u kolicima i napravi se put-rampa da možeš gore povući kolica bez da ih moraš dići, onda ti se nađe neki glupan koji postavi stolice na toj rampi. Egoizam tu je što neće da pomjeri te stolice pola metra na stranu da ljudi koji su u kolicima, ili dječija kolica mogu proći…jer to je ipak pola metra dalje i teže za prenijeti. A to što svi koji dođu se nerviraju oko toga to ga boli dupe za tim.
To se NIKAD neće desiti u Njemačkoj ili Švedskoj, jer su ljudi naučeni da rade da bude svima dobro pa i njima samima…

Dalje…
WC:ovi pa to je fuj. Jedan prljavi od drugog. Ja ne kontam, ako već radiš na jednom radnom mjestu da nisi u stanju održavati WC čist, pa ako ništa radi sebe. Egoizam je tu da neće da radi. Veli drugi će neko to uraditi!
Kod kuće hoće.
Kod kuće će mame i sestre to raditi, ali j-a na poslu treba biti muško pa očistiti WC.
A onda ono naj naj što neću razumijeti. Došli mi kod Ekija na kafu i sad treba platiti. A fiskalni račun ni za lijeka. Nigdje. Kad smo rekli da hoćemo fiskalni račun onda su se počeli još svađati sa nama.
Znači to je ultimatni dokaz zašto država nikad neće funkcionisati. Kakvo plačanje poreza kakav doprinos državi. Bitno je da JA dobijem što više, sa što manje posla. Jadno!
A vala i financijska inspekcija nek se postidi. Sve bih im dala otkaze…Očigledno ne rade svoj posao!

I onda odem u “susjednu” državu. Nigdje sine nisi mogao nešto kupiti a da ne dobiješ račun. I jednog dana sjedimo u restoranu kad dođe financijska inspekcija. Zatvoriše restoran u roku od pola sata. Nabiše kaznu od 200 000 kuna i zabranu rada nekih mjesec dana i to u sezoni. Zašto?
Jer nije davao račune kad je sladoled prodavao!

Eh tako se pravi država, i zato Bosna nikad neće biti jedna funkcionirajuća država. Jednostavno ju je ponašanje zvano egoizam ubilo.
R.I.P Bosna…

Vacation / Odmor

September 5, 2018 ~ au ~ Leave a comment

I must say that I am quite privileged having the possibility to spend so much time on vacation. Of course I know also that it is a traditional “Frauenfalle” as the Germans would say. A woman trap when staying at home with the kids. However that subject I will write about another time. Now I just enjoy knowing that I could visit my family in Sweden, meet them in Bosnia and Croatia. We have had great time in Bosanska Krupa and Crikvenica and to the end in Pag.
After travelling in these places I have been reminded of the impact nationalism and egoism have on these countries. I have had so many themes to talk about that I believe I could write a book. However, in time I maybe even write about it 🙂

Moram reći da imam prilično veliku privilegiju da mogu toliko dugo provesti na odmorima, ili bolje reći putovanjima. Ako je odmor putovati sa djecom to je već druga tema. Uglavnom znam isto tako da je to tipična zamka za žene da budu toliko dugo kod kuće sa djecom, ali to je tema za drugi put. Za sad samo uživam u tome da sam mogla sresti familiju i u Švedskoj i u Bosni i u Hrvatskoj. Bilo nam je baš onako lijepo u Bosanskoj Krupi, Crikvenici i na kraju na Pagu.
Nakon ovih putovanja sam isto podsječana na to šta nacionalizam i egoizam mogu da urade ovim državama. Toliko imam tema o kojima mogu pričati i pisati da mislim da bi bila u stanju knjigu napisati. Ko zna, možda nekada budem o tome nešto i napisala 🙂

Energy boost/ Boost energije

July 10, 2018 ~ au ~ Leave a comment

This weekend was something special.

For long time, to be exact, last time I went somewhere alone without my kids was two years ago. So for two last years, I have had a kid hanging on my legs constantly.

Last two weeks, surprise surprise, they were again sick. On Saturday I just lost it. I couldn’t manage it anymore. I felt I needed some space alone or I would explode. I needed some socialising with friends. Talking on a higher level than a four year old girl.

I grabbed my things, said bye, the kids where crying and crying making me feel bad. Ensar actually also commented and made me feel bad. However, I ignored them all. I had enough, I just left.

The moment I sat down in the bus, (I took the bus it was 10 times cheaper than the train (14 euro!!), I just relaxed. I haven’t relaxed like that for ages. I travelled for four hours. It felt like a spa visit. I listened to a book and I slept.

Talk about that the view of things changes when having kids. I will definitely do that more often.

In Munich I met THE important friends. The ones that have been through my life the last 15 years. It is special. I am so happy I have them. After two days I went back to Karlsruhe. Calmer, more satisfied. With some new insights.

My friends are a treasure that no money can pay. I am so grateful to have them and I really really miss them…

Ovaj vikend je bio nešto poseban.
Dugo vremena, da budem tačna, zadnji put kad sam negdje sama išla bez djece je bilo prije dvije godine. Tako da zadnje dvije godine, nije prošao dan da mi djeca bukvalno nisu visili na nogama. (A prije toga još dvije godine)

I, iznenađenja, opet su zadnje dvije sedmice bili bolesni i kod kuće i u subotu mi jednostavno pukne film. Pa stvarno. Nisam više mogla.
Trebalo mi je malo vremena za sebe, malo mjesta, malo mene ili ću eksplodirati. Trebale su mi prijateljice da možemo malo pričati…na malo viši nivo nego jedna četverogodišnja djevojčica.
Pokupila sam svoje stvari, rekla doviđenja, djeca su plakala, a i Ensar je komentarisao tako da sam se prilično loše osjećala. Ali ne toliko da nisam shvatila da mi treba odmor od svega. Otišla sam…

Sjela sam u autobus, 10 puta je jeftiniji nego voz, i krenula za Minhen. Sjela i opustila sam se. Ja miline!
Nikakva djeca koja vrište, i traže pozornost. Nikakvo plakanje. Nikoga nisam morala paziti da ne strpa nešto u usta. Nisam trebala nikoga hraniti. Milina.
Osjećala sam se kao u spa.
Slušala sam knjigu i spavala. Uživancija!

U Minhenu sam srela moje prijateljice. One koje su sa mnom već 15 godina što kažu i u dobrom i u zlu. Što te spuste na zemlju, što te dignu u nebesa. One što nikad ne žele nešto loše i koje kažu kad nešto pogriješim. Koje ti daju novi uvid u rješenje u tvom problemu koji zapravo nije problem. To su one rijetke prave prijateljice.
Tako sam zahvalna što ih imam. To je bogastvo koje novac ne može kupiti. I stvarno mi nedostaju ovdje…

Duugo me nema

July 2, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Primjetila sam kad redovno ne pišem onda izgubim volju da pišem. Ustvari nije da izgubim volju nego mi sve postane nekako nebitno za zapisati i kad se manje piše manje se i čita i tako me to nekako podsjeti na bosansku istoriji. Ne spominjuj loše, zaboravi, a nemoj se hvaliti za dobro. Ergo samo budi. Živi po nepisanim ustanovljenim pravilima. Nebitno kako ti je. Bitno je da je drugima dobro i da se ne sekiraju.
Bila sam u Švedskoj. Bilo mi je predivno! Ipak je to moja domovina. Taj momenat kad se spusti avion i kad izađem. 10 kg sam lakša.
Vazduh je kao kristal čist. Nebo ima jednu posebnu plavu boju koju ne mogu ni da opišem.
Kad uđem u prodavnicu mogu sebi kupiti baš onaj sladoled što ja hoću.
I najbitnije mogu da sjednem popričam svojima licu u lice. A ne kao u Njemačkoj, preko telefona. Smučio mi se više. Smučilo mi se to preko “veza” komuniciranje. Hoću da dodirnem, da zagrlim kad treba. Da smirim, da se veselimo. A ne ovdje sami u Njemačkoj ni na nebu ni na zemlji. I kad mi neko kaže trebaš napraviti život da bude dobar, povraća mi se.
Zaključila sam ako ikad umrem, zakopajte me u Švedskoj.

Djeca su se gore oporavila nakon nekolika dana. Nisu kašljali. Nisu imali temperature. Spavali su kasno, ali kad su spavali onda su spavali. Nisu se budili. Bili smo vani puno.
Mogu reći da je to bilo opuštajući. Vratili smo se Njemačku. Bili smo dva dana. Počelo je kašljanje. Nakon četiri dana u vrtiću zovu me da mi jave da je Ada izbila zub.
U petak vidim da je malaksala. U subotu je ustavljenova gnojna angina.
Mali je slinav, ali se drži.. još.

Threatening the kids / Prijetiti djeci

June 10, 2018 ~ au ~ Leave a comment

There is nothing making me happy as visiting Adas cousins. They are playing well together and it is full speed all the time with them. It is amazing how these little babies are turning into their own personalities and how there are some things typical for each one of them. But there is this one thing that is connecting them. Actually two… Ice cream and the police. The combination is also used in worse case.
If you don’t listen the police will take you and you won’t get an ice cream.
There is absolutely no fight or argument that cannot be solved when threatening the kids that they won’t get an ice cream. I know one shouldn’t be threatening kids but in case of ice cream… shouldn’t it be allowed ?? Ništa me ne čini sretnijom nego posjeta kod Adinih rođaka. Super se zajedno igraju i totalni je haos nonstop sa njima. Nevjerovatno je kako se te male bebe polako pretvaraju u osobe sa svojim osobinama i kako su neke osobine tako tipične za svako.
Ali jedna stvar ih spaja, ustvari dvije. Sladoled i policija. Kad ništa više ne funkcioniše onda je kombinacija korištena ovih zadnjih dana.
Ako ne slušaš uzeće te policija i nećeš dobiti sladoled.
Ne postoji svađa koja se tom prijetnjom ne može srediti. Znam da se ne treba prijetiti djeci, ali u slučaju za sladoled bi valjda to trebalo biti dozvoljeno. Ili?

Hjärnstark (Jak mozak)

May 24, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Hjärnstark je jedna jako zanimljiva i motivirajuća knjiga. Nažalost još uvijek je samo ima na švedskom ali ne sumnjam da će se kad tad prevesti i na druge jezike.
Knjiga se radi o moći treninga i efekat treninga na mozak. Jako je motivirajuća u tom smislu da tako objasni kako je bitan trening za psihičko stanje jednog čovjeka da bi svako odmah počeo trenirati.
Par stvari koje su mi bile pravo fascinantne je priča o plemenu koje se podijelilo u lovačko i poljoprivredno pleme i efekat gena sa ADHD variantom na plemena.
Drugo mi je jako zanimljivo bilo koliko dugo treba trenirati da dobiješ taj pozitivni efekat i koji efekat trening ima na ljude sa depresijom.
Treće pravo interesantno ako ne i šokantno je bio efekat treninga na djecu.

ADHD:
Pisac tvrdi da smo mi svi na nekoj skali od ADHD, ali neki bukvalno zglajzaju dok ostali postanu jako uspiješni.
Zašto neki imaju takve probleme sa ADHD dok ih drugi nemaju?
Opisali su jednu vrlo interesantnu studiju o jednom plemenu koje se tek prije par decenija podijelilo u poljoprivredno pleme i u lovačko pleme, tako da su ih koristili za studiju.
Pokazalo se da ljudi sa genom sa ADHD variantom puno bolje prodju ako su u lovačkom plemenu jer nemaju mira. Uvijek traže, istraživaju i uvijek su u pokretu. Ljudi bez ADHD variante su bili ti što su bili gladniji i mršaviji.
U poljoprivrednom životu treba strpljenje. Treba posijati, čekati i tek onda jedeš ono što si posijao. Za ovo ljudi sa genom sa ADHD variantom nisu stvoreni tako da su bukvalno gladovali i bili su najmršaviji u plemenu “seljaka”.
Šta nam to kaže? Pa da smo svi “normalni”, ali moramo prilagoditi naš način života prema tome.

3×20-30 Minuta
Dalje mi je pravo interesanto bilo što kaže da se mozak pomladi ako se trenira redovno. Treba 3 sedmično x 20-30 min trenirati, 70-80 % tvog maksimuma. Znači za nas “mlade” 30-40 godišnjaka puls treba da bude oko 130-140.
Efekat treninga je toliko jak da su pokazali da se velik dio (čini mi se čak oko 80%, ali se ne sjećam tačne cifre) depresivnih ljudi izliječilo ili bolje reći nisu više imali simptome depresije nakon par mjeseci treninga 3×30 min trčanja.
Sa treningom se čak do 30% više novi moždanih ćelija producira. Testovi su urađeni gdje je pokazano da ljudi koji tako treniraju brže misle i bolje pamte.
Čak 2-3 h nakon treninga budeš dobro koncentrisan tako da se preporučava trening ujutru prije posla.
A ako slušaš/ učiš dok hodaš onda čak 20% više gradiva zapamtiš nego kad samo sjediš.

Djeca i aktivnost
Dalje su pokazali da su aktivna djeca bolja i brža u matematici i drugim prirodnim naukama nego djeca koja se ne kreću i nemaju kondiciju. Isto tako im se kreativnost poboljšala.
Tako da naša slika od debeljuskastoj djeci koja samo uče i koji su jako pametni uopšte ne štima sa stvarnost. Djeca TREBAJU biti vani i trebaju biti aktivna. Za djecu je najbolje iztjerati ih van da trče, jer to daje najveći efekat na mozak.

Pokazali su da je čak dovoljno samo četiri minuta treninga da bi efekat, koji drži sat vremena, bio viđen. Ako to nije fascinantno onda ne znam šta je.

Uglavnom, sa ovom knjigom sam postala baš motivisana da treniram. Ali presudno mi je da mi djeca izađu van i da se puno kreću jer to ima ogroman udar na njihovo i psihičko i fizičko stanje…A i bolje spavaju. A svi znamo da su djeca koja spavaju najslađa djeca 😀

BRRaaa

May 21, 2018May 22, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Today Ada said R for zna first time:) The first word she managed to say with a proper R was (the swedish) “bra” (means good). She got so happy she terrorised us for an hour and a half rolling her R’s. She said Rrriba (means fish) and danced around telling happily that she wants to show her sister (PZ) what she has learned. But the most I loved was the expression of her face the moment she managed to pronounce it correctly. Priceless 🙂
This was the perfect ending after a day in the zoo.

The playground at the zoo. A little bit too high for my taste but it seems Ada likes it.

Igralište u zološkom vrtu. Malo previsoko za mene ali se Adi sviđa…

Danas je Ada uspijela reći R po prvi put. Prva riječ koju je uspijela čisto izgovoriti je bila švedska riječ “bra” koja znači dobro. Tako je bila sretna da nas je sat i po terorisala sa R. Rekla je rrriba i plesala je i pjevala i pričala kako će sve svojoj sestri PZ ispričati.
Ali najljepše mi je bilo vidjeti njezin pogled lica kad je prvi put uspijela reći R. Nezaboravno 🙂
Bio je to perfektan završetak nakon jednog dana provedenog u zološkom vrtu.Highlight of the day was the boat trip / Vrhunac danas je bila vožnja brodićem

Does she have eyes? / Ima li oči?

May 9, 2018May 9, 2018 ~ au ~ Leave a comment

Driving the kids to the kindergarten we stopped at the traffic lights. Outside was an African black woman in exotic colorful clothes. You couldn’t miss her. Ada told me to look at her!
I wanted to hear what Ada saw and told her that I do not know whom to look at. I asked her what she sees expecting her to say a black woman.
Since yesterday Ada had a discussion about blindness the whole morning (no clue why but she comes up with weird themes sometimes) she told me, a little bit shocked, that the sees a woman with no eyes (?). I first didn’t get it but then I saw that the woman was looking down so her eyes looked closed when looking from our car. I had to explain to Ada the reason it looks like the woman doesn’t have eyes and then we continued discussing eyes. Ada’s questions where like does everyone have eyes? What if they don’t, and so on but the top question was “what will a person do if it doesn’t have a head? ”
Well, I have no answer to that one do I 😀

Ada asking questions / Ada postavlja pitanja

Na putu do vrtića zaustavili smo se na semaforu. Vani je stojala jedna afrička žena obućena u egzotičnoj jakih boja garderobi. Ne možeš je profulati i da hoćeš. Ada mi je rekla da je pogledam!
Htjela sam da čujem šta Ada vidi pa sam joj rekla da mi objasni. Pitala sam je šta vidi i očekivala san od nje da kaže crnu ženu.
S obzirom da je Ada od jučer razgovarala o slijepima (nema pojma zašto, ali ponekad započne malo čudne teme) rekla mi je, malo šokirana, da vidi ženu bez očiju (?). Prvo nisam shvatila šta misli, ali sam onda vidjela da žena gleda dole i da su joj oči izgledale zatvorene kad gledaš iz našeg auta. Objasnila sam Adi zašto to tako izgleda da nema očiju i onda smo nastavile razgovarati o očima. Adina pitanja su bila imaju li svi oči? Šta ako ne? I tako dalje, ali glavno pitanje je bilo “šta će osoba učiniti ako nema glavu”? Pa, na to pitanje baš i nemam neki odgovor zar ne 😀

Au

Au's personal blog