My family / Moja familija

Germany vs Sweden / Njemačka vs Švedske

~ au

A thing I am lately reacting on here in Germany is that people are MUCH more layed back when it comes to sweets and children.
Here children get sweets from the doctors in the pharmacy and in the kindergarten (??). An example…children in kindergarten got walnuts AND chocolate for Nicolaus. What on earth where they thinking of when they gave whole walnuts to 2.5- 3 years old children…
Of course Ada put it  in the mouth.
In Sweden we got stickers but I cannot recall one single time that we got sweets…Some things I really do not understand here…wk-sugar31011_3179952csweet
Jedna stvar na koju u zadnje vrijeme reagujem ovdje u Njemačkoj (u poređenju sa Švedskom) je da su njemci dosta opušteniji od šveda što se tiće djece i slatkiša.
Ovdje djeca dobijaju slatkiše od doktora, u apoteci  pa čak i u vrtiću. Primjer… za Nikolaus su u vrtiću djeci dali orahe i čokoladu. Pitam se o čemu su razmišljali kad su djeci od 2.5-3 godine dali čitave orahe…usput Ada je naravno strpala jedan orah u usta.
Mi smo dobivali naljepnice ali nikad slatkiše….
Neke stvari su mi stvarno nejasne ovdje …

 

Falafel and a walk / Falafel i jedna šetnja

~ au

This weekend we had visit from Adas uncle and so we decided to go to a La Rose, a Syrian restaurant with quite ok falafel (however the ones in Munich are a lot better :P). It was also the first time Adrian was in the city so we can say we celebrated it a little bit.
Afterwards we went to buy a gift to my mother-in-law Suada that has been so kind to help us out with Ada and Adrian the last two months so we wanted to give her a gift.
I am  very happy and grateful that we have someone that can help us out with Ada and Adrian, especially now in the beginning until we get used having two kids. 20161210_120900_1481494248402 20161210_142403_1481494248169 20161210_161050_1481494248052 20161210_163216_1481494247694Ovog vikenda je došao Adin striko (adžo) i odlučili smo da odemo u La Rose, sirijanski restoran u kojem se mogu jesti onako poprilično dobri falafel (mada su oni u Minhenu bolji :P).
Bio je isto prvi put da je Adrian bio u gradu tako da smo i to malo kao slavili.
Poslije toga smo odveli svekrvu Suadu da joj kupimo neki mali poklončić. Jako sam sretna i zahvalna da imamo tu sreću da imamo nekog da nam može pomoći sa djecom, pogotovo dok se malo ne uhodamo sa dvoje djece.

Unifying things / Ujedinjavajuce stvari

~ au

There are few things as unifying as a funeral!
Well at least before the split of the inheritance, that makes a war in the families if not properly done.
This weekend I learned another thing unifying people, better say my husband and me, and that is the stomach virus of our child. Our concern for our daughter every time she puked was uniting us and giving us new energy in the night and the day that followed.
Now thinking of it, it is strange how bad things can unite people, while for example weddings, that should be pure happiness can tore families apart. Why is it that people stay united and calm for a much longer time when bad things happen than is the case when good things happen?
How sick isn’t the world?spya

Malo stvari ujedini kao dženaza (sahrana)!
Barem ispočetka prije nego što počnu ostavinske rasprave koje nisu urađene kako treba pa se zarati i familiji.
Ovog vikenda sam vidjela koliko jedan stomačni virus od djeteta može da ujedini ljude, bolje reči mene i mog muža. Svaki put kad je povratila smo se zajedno brinuli i davali jedno drugom energije za noć (i dan) koju slijedi.
Sad kad malo razmislim čudno je kako loše stvari ujedine ljude, dok npr. vjenčanja, koja bi trebala da budu čista sreća može da podijeli familiju.
Zašto su ljudi mirni i ujedinjeni mnogo duže kad su loša vremena nego kad im je fino?
To je baš bolesno kad se skonta…

Ribama nafaka, našoj djeci sadaka

~ au

Nije dala da se kruh ili hrana bace u smeće. Una nam je odmah pokraj kuće tako da smo bacali pogotovo kruh u vodu. Bilo je to zanimljivo gledati kako se male ribice bore za komadić kruha. Kako smo bacali kruh tako nas je tetka učila da kao mantru izgovaramo “Ribama nafaka, a našoj djeci sadaka”. Za djecu iz inostranstva ovo su bile teške i nerazumljive riječi koje je 100 puta morala objašnjavati. Ali to je bila procedura navečer koju sam uživala ljeti, jer se obavezno još malo ispričamo…
Bila je u mladosti dobra plivačica. Svi u familiji su.  I ne bili, kad im/nam je Una bukvalno pred kućom. Zato joj ništa ljepše nije bilo kad je nas djecu gledala kad smo se kupali u Uni. A srce joj je pucalo od ponosa kad smo laste ili prelom skakali.
Jedna od najljepših uspomena sa Une je upravo bila da idemo sa napuhanim kanoom (čamcem) ja i sestra sa tetkom Bahrom. Tamo iza drvenog mosta. Tamo je (bila) kao laguna, plitka, spora voda puna djece. Ni more joj nije blizu bilo. I tetka je sa nama plivala.
Bilo je tamo jedno ogromno drvo, mislim da treba nekolika čovjeka da ga zagrli. Ne mogu se sada sjetiti ako još uvijek tamo stoji. Čudno kako se stvari zaborave.
Tetka Bahra je za nas živjela. Pogotovo za mog tatu, jedinog brata što joj je ostao. Hotel sa pet zvjezdica joj nije bio ravan kad smo dolazili. Trudila se da nam ugodi da nam bude lijepo. I bilo je…
Tetka Bahra je od svih generacija uvijek ispočetka bila zvana tetka “Baja”. Tako i od naše djece. I uvijek smo se tome smijali a tetka “Baja” se topila od radosti.
Bila je veliki radnik. Jedan od najvećih radnika što sam vidjela. Kao pčela Maja je uvijek nešto radila. Kudili smo je jer nije smjela toliko raditi. Ali ona se nije dala. To je možda i držalo, ne znam.
Da se zna, znala je biti i naporna. Onako naporna kad ti istinu u facu tresne htio ti tu istinu svariti ili ne. Ali je bila u pravu. Nije se dala praviti budalom što jes jes…
Bila je uvijek na strani ženske djece to jest mene i sestre. I govorila nam je da živimo život. Onako kako ga mi hoćemo…
Pošla je sebi kafu napraviti ali je nikad ne popi…
Zvala me prije dva dana ja se nisam mogla javiti. Rekla sam zvaću te čim stignem. Ne stigoh. Sad mi je tako žao. I to ostaje…vječno…
Ništa neće biti kao prije kad dođemo…u posjetu…

Nek ti je vječni rahmet “tetka Bajo”smrtovnica-tetke-bahrije

Adrian 1 month / Adrian 1 mjesec

~ au

A month already passed since Adrian was born. He has gained 1.2 kilos in this time. It is more than 20% of his weight. Quite impressing!
In one way it feels like he was born yesterday in the other way…no sleeping at nights it feels like an eternity.
Here is the first picture I managed to take when he smiled for real. It is quite funny how small infants without hair and teeth are cute while old people with no hair and no teeth are not really considered beauties 🙂20161128_141529 20161129_125042
Prošao je tačno mjesec kako se Adrian rodio. Dobio je 1.2kg za tih mjesec dana. To je baš impresivno kad pomislim da je to više od 20% njegove kilaže!
Na jedan način se osjeća kao da se jučer rodio…a u drugu ruku se osjeća kao vječnost zbog nenaspavanih noćiju.
Evo prve slike gdje se zapravo smije što sam uspijela uslikati. Zar nije smiješno kako su mala djeca slatka iako su krezava i ćelava a stari ćelavi i krezavi nisu baš gledani kao ljepotice/ ljepotani… 🙂

Hysteria / Histerija

~ au ~ 2 Comments

When a person is drowning they usually panic and grab everyone that is trying to save them. That is dangerous because they try to “climb” the person to get to the surface and thus can kill the supposed to be savior.
I was thought on a course that in these moments there are two things one can do to to force him/ her let go off you 1) is to dive deeper and the person will let you go, because he wants to the surface or 2) is to knock him out.  I always wondered if it possible to knock a person out in the water.
Two days back all this came back to me when a hysterical Ada screamed in front of me. It was real hysteria and I was wondering in that moment if it isn´t better to slap her ( just for notice, I didn´t slap her) to calm her down, than looking how she is hysterically crying for an hour.. not able to calm her down.
I have always been and I am against hitting children, but in this moment I really remembered the story of drowning people and I started to wonder if is possible that there is some truth behind the way how to calm them down?
For something that felt like an eternity we were trying to clam Ada down by talking and hugging. In the end she was so exhausted that she fell asleep. I felt so sad for her. The whole thing with moving, kindergarten and a new brother that is taking her mother away was simply too much for her. How do You deal with a hysterical child?
hysteria
Kad se osoba počne gušiti obično paničari i hvata se za svakog što hoće da mu pomogne. To je opasno jer se probava “popeti” na površinu preko osobe i tako može ugušiti „spasioca“.

Na jednom kursu sam učila da u ovakvim situacijama možeš dvije stvari uraditi da smiriš osobu (sebe spasiš) 1) zaroniti dublje i osoba će vas pustiti jer hoće prema površini ili 2) nokoutirati (k.o) ga. Pitam se doduše da li je moguće nokoutirati jednu osobu, koja paničari u vodi?

Prije dva dana je Ada imala histerični napad i sjetila sam se gore napisane situacije. Upitala sam se da li je moguće da u ovakvom slučaju bolje dijete po guzici udariti (nisam je udarila) nego pustiti da dva sata histeriše? Ada doslovno nije bila kontaktibilna (je li se tako kaže?) koliko je vrištala. Uvijek sam bila protiv toga da se djeca tuku, ali kad sam vidjela ovo onda nisam mogla a da se ne upitam da li bi bolje bilo za Adu da sam je malo po guzi lupila?
Adu smo grlili i ljubili, pazili i mazili i onda je nakon tog napada bila toliko umorna da je zaspala. Bilo mi je pravo žao jer sam vidjela koliko se patila. Doživljava sve odjednom- selidbu u novi grad, vrtić, brata koji će joj „uzeti“ mamu i sve to joj je jednostavno previše postalo. Kako se vi bočite dječijim histerijama?

Jealousy / Ljubomora

~ au ~ 2 Comments

I celebrated my birthday on 14 .th of November. The same day my son celebrated his second week. Such a fantastic gift! Even if he has been with us just for two weeks it feels like he has been around for ever.
For Ada though it is a mega shock. It took her two weeks to accept him and still she is fighting with the fear that I, her mother, will forget her.
First, she didn’t want to take Adrian home, but she would have preferred us to leave the baby in the hospital.
At home when she understood that the baby will stay, she used every “opportunity” to try to “kiss” (throw something on) the baby. Then that phase was over and she turned into a big baby. Suddenly from time to time, she wants to wear diapers and have a pacifier.
For the whole week now Ada has been sick and at home with me and the baby so I hope this is just some kind of a temporary adaption phase.
Last three days she has started to kiss the baby (without throwing things at him) but she is still quite jealous and fears that she will lose me. I feel sorry for my little girl and hope her fear will pass fast, but in meantime that Ada adapts I´ll continue kissing and cuddling with her 🙂
ada-i-adrian
14.g novembra sam slavila rodjedan. Isti dan je Adrian slavio svoju drugu sedmicu. Predivan poklon! Iako je tu samo dvije sedmice meni se čini da je bio tu vječno.
Za Adu, međutim, je on jedan megašok. Trebalo joj je maltene dvije sedmice da ga prihvati i još uvijek se boji da ću je ja, njezina mama, ostaviti ili zaboraviti.
Prvo, nije htjela Adriana ni kući da dovedemo, nego ga htjela ostaviti u bolnici.
Kad smo došli kući i kad je vidjela da je vrag odnio šalu, da Adrian stvarno ostaje sa nama, onda je iskorištavala svaku priliku da ga „poljubi“ (nešto slučajno baci na njega). Kad je prošla ta faza onda je htjela da je tretiramo kao bebu- da joj obučemo pelene i htjela je cuclu.
Čitavu sedmicu je Ada bila bolesna i bila je kod kuće sa nama tako da se nadam da je samo jedna prolazna navikavajuća faza.
Zadnja tri dana je počela zaprave ljubiti brata bez da baca stvari na njega, ali je i dalje dosta ljubomorna i boji se još uvijek da će me izgubiti.
Moram reći da mi je žao kad vidim kako se bezveze boji i nadam se da će je brzo proći. A u međuvremenu ću je ja ljubiti i maziti 🙂

First laugh / prvi smijeh

~ au

Today Adrian laughed at me for the first time. It is so cute, even if it still isn´t on purpose :). The mother instinct wakes up and one would want to have 10 children in that moment. It is interesting that blind children that have never seen a smiling person, also smile themselves. smile
Danas se Adrian prvi put meni nasmijao. To je tako slatko iako to jos nije namjerno. Odmah se majčinski instinkt probudi i volila bih imati 10. djece u tom momentu. Zanimljivo je da je smijeh instinkt i da se čak i slijepa djeca, koja nikad nisu vidjeli nekog kako se smije, smiju.

The show goes on! / Šou se nastavlja!

~ au ~ 2 Comments

I was quite convinced that Trump will win. It would fit to the level of USA population.
The other thing I was convinced about was that the stock market will crash, like when Brexit happened. Unfortunately, I missed the opening of the stock market and thus missed the opportunity of buying stocks on sales. By the time I could check it the prices had recovered. Too bad.
Another big thing that happened yesterday and today was my sons (it sounds so weird) first laugh. He laughed yesterday when I held him and my heart was melting. And today he had his first bath and he enjoyed it so much.
I guess in the end it doesn´t matter who wins the US elections. The show goes on there. People always adapt…
However, experiencing the first laughter of a child, your child, that is something priceless.20161109_133649_1478724191927_resizedBila sam prilično sigurna da će Trump pobijediti. To mi nekako paše nivou Američkog društva. Bila sam isto i sigurna da će berze puno pasti, kao za Brexit. Nažalost sam promašila otvor berze kad se moglo prilično jeftine dionice kupiti. Kad sam mogla pogledati berzu, berza se već sabrala. Šteta!!
Druge dvije velike stvari koje se desile jućer i danas su da mi se sin (kako čudno zvuči) po prvi put u životu na glas nasmijao i danas se prvi put kupao. Tako je uživaooo.
Na kraju se ipak pokaže da je nebitno ko dobije na izborima. Šou se nastavlja, a ljudi se uvijek prilagode.
Ali doživjeti prvi smijeh jednog djeteta, pogotovo svog, je neprocjenjiv!20161107_120806_1478724193239_resized 20161106_173600_1478724191039_resized

And so he came! / I tako on dođe!

~ au ~ 1 Comment

84,5 kg. Završna težina! Oficijalno sam više vagala od mog muža…koji je nekih 30 cm viši od mene. Trebalo bi me praviti malo tužnom, ali sam se tome samo smijala.Vjerovatno jer sam znala da je to prolazno.
31.g oktobra navečer, je sve počelo. Ona bol. Oko 20h je počelo zaprave. Intenzitet se povećao i počelo je biti regularno.
Oko 23h su bolovi dolazili svakih 7-10min, oko 23.30h odjednom svake 3-4 min, što mi je bio malo kao hitan slučaj jer smo bili kod kuće. Rekla sam mužu da me vozi u bolnicu.
Na putu do bolnice sam, između bolova, razmišljala o prošlom porodu. Bio je katastrofa. Mislila sam da ću umrijeti tada. Trebalo mi je par mjeseci da sebi dođem.
Odlučila sam se uzeti PDA. Što bih se patila ako ne moram, a nisam volila osjećaj da ležim u krevetu i da nisam mogla na noge stati. Sa PDA mi je doktorica rekla da se mogu kretati, što olakšava porod.
Prvo što nas je dočekalo na porodilištu je bio jedan grozan krik od žene u bolovima. Nije baš to što sam htjela čuti!!
Babica je bila ležerna. Stavila je CTG kontrolu da mjeri srce djeteta i kontrakcije. Ležala sam nekih 10-15 min dok su kontrakcije postajale sve jače.
Prošli porod sam imala epidural tako da nisam nikad ovakve bolove doživjela.
Babica me pregledala i upitala me ležerno ako mogu izabrati između 0 i 10 koji bi broj uzela. Rekla sam joj 10 , jer sa 10 cm si toliko otvorena da odmah ideš na porod. (Ali sam isto tako htjela PDA , a to ne dobivas tako kasno).
Ona se nasmija i reče, blizu si, otvorena si 9 cm!
Mene je panika uvhatila. 9cm?? Zadnji put sam se patila 24h da se otvorim neka 4-5 cm a sada? Neću stići ni PDA dobiti.
Babica je bila skroz ležerna. Odvela me u porodiljisku salu. Nisam se stigla ni presvući.
Objasnila mi je da ću to sve uspijeti bez problema. Rekla mi je – „ovo je normalan porod. I ona ima 3 djece. Kad je mogla ona mogu i ja.“ Motivisala me je i bila je fantastična!
I tad je bol iz pakla nastala! Bio je to kao refleks povraćanja. Kad krene ne možeš ga zaustaviti. Samo što sam dodatno imala osjećaj da mi je kameni blok od 5 kg u stomaku koji pritišće da izađe. Počela sam se gubiti, kao da ću pasti u nesvijest. Srećom je moj muž tu bio i govorio da dišem. Fokusirala sam se na njegov glas i disala da stvarno ne padnem u nesvijest.
Koliko se sjećam babica je probila vodenjak. Osjetila sam kao topao vodopad niz noge. Sjećam se da sam sama u sebi pomislila kila manje!
Onda je naletio drugi refleks koji je rastrgao moje tijelo. Osjećala sam bebinu glavu kako se gura prema izlazu. I peklo je. Kako je samo bolilo! Ne znam jesam li vrištala ili ne. Mislim da nisam vrištala nego sam više ko peš otvarala usta za vazduhom.
Osjetila sam kako se bebina glava „zaglavila“ na pola puta dok se tijelo pripremalo na treći refleks. Nisam htjela da se opustim, nisam ni mogla. Osjetila sam da mi treba samo još ova kontrakcija da dijete „izbacim“ iz sebe. Da sva ova patnja i bol prođe.
Kad je kontrakcija krenula ja sam opet pritiskila koliko sam osjetila da treba. (Prošli porod nisam ništa osjetila zbog epidurala a ovaj put, bez ikakve anestezije, sam mogla osjetit tačno koliko da pritišćem).
Babica je uzela dijete i odmah ga meni na bluzu/prsa stavila. Beba je mene gledala a ja njega.
U međuvremenu su placentu izvadili. Nije bilo nikakvih problema, kao što je bilo prvi put. Niti sam krvarila niti je bolilo.
Znači u 1.00h otprilike sam bila u bolnici. U 1.54h, 1.g novembra se rodila beba.
Zanimljivo kako je prvi porod bio horor kojeg nikom ne želim, a drugi porod je bio takav da svakoj ženi poželim. Dva poroda, dva totalno razna iskustva. Evo „kamena“ kojeg sam izbacila iz tijela.
Dobro nam došao! Sunce naše malo!bebana
84.5 kg! Final weight! Officially I weighted more than my husband…that is some 30 cm taller than me. Should make me depressed but I found it rather funny. Probably, because I knew it was just temporary.
On 31.st of October, in the evening, it started. The pain. It started around 20h increasing in intensity and regularity. Around 23h it became very regular like every 7-10 min and 23.30h I had pain every 3-4 min, which was kind of emergency because I wasn´t in the hospital. I told my husband to drive me to the hospital.
On the way to the hospital I was thinking of my first delivery! It was such a disaster! I thought I will die and it took me months to recover.
I decided in my mind to take the PDA. I hated the feeling of being in pain but also not being able to stand on my feet. With PDA the Dr. said one can walk and I know that is better when delivering a baby.
At our arrival at the hospital the first we heard entering the maternity ward was a horrible scream of a woman in pain. It was not what I wanted to hear!!!
The midwife took it easy, put the CTG for measuring the heart and for some 10-15 min I lied on the bed in pain. The contractions got worse and worse.
Last time I had epidural so I never felt this pain.
The midwife did the check up and asked me cool if I could choose between 0 and 10 what nr would I like to have. By 10 cm you are completely open and the baby has to come. I said 10, because I wanted to get over with it. But still I wanted to get the PDA. I didn´t want this pain.
The midwife got happy- well, you have a 9!!!
I panicked, wtf? 9?? Last time I was suffering for 24h to open up some 4-5 cm, this time I didn´t even have time to take the pain killers.
The midwife was very cool, took me to the birthing room and showed me where to give birth. She explained to me I will manage that, she had 3 kids. She motivated me. I have to say she was great!
I realized I didn´t even have time to change my clothes.
Than the pain from hell came. It was a reflex like the one that we have while puking. You cannot stop pressing it is just coming. Only it felt like I have a 5kg (turned out to be 4kg) stone pressing through my body, wanting to get out. I was almost fainting, feeling my blood pressure drop. Luckily my husband told me to breath. I was focusing on his voice not to faint.
As far as I recall the midwife broke the amniotic sac. I felt like a warm waterfall down my legs. I remember thinking 1kg less.
Then the second reflex came, tearing my body apart. I felt the burning feeling of the babys head pressing out. I didn´t really scream but it was more like gasping for air. I felt like a fish on land.Oh, did it hurt!
I could feel the head stuck while the body prepared the third pushing. I didn´t want to relax, couldn’t relax. The head was in between my legs and I felt I need just this one push and it will get out. So when the reflex came I again pushed.
(Actually, I pushed much less than I pushed when delivering first time. This time having no pain killer I could feel much better when it was enough. )
The midwife took the baby and put it immediately on my blouse. The baby looked at me and I looked at him.
In meanwhile they took out the placenta. There where no problems at all. No bleeding, no nothing!
At 1h I was in hospital, at 1.54h, 1st of November,, the baby was born.
I had two deliveries and two experiences. The first one was a horror experience, the second delivery I wish every woman to have. *
In any case here is the stone I delivered.
Welcome sunshine boy!