Razmisljam nesto kako se sve mijenja. Kako se stavovi/ ponasanje mijenjaju. Odrasla sam relativno konzervativno u nekim stvarima. Indoktrinirana sam parolom “covjek se veze za rijec, a zivotinja za lanac“. To je ponos u nasoj familiji. Bogatstva su se gubila u proslost ali se obecana rijec drzala. Tatu/ mamu prosto ne mogu zamisliti da ne ispune ono sto su rekli da ce uraditi. Tu situaciju moj mozak bukvalno ne moze da procesira.
Parola “obecanje ludom radovanje” mi se prosto gadi jer u mojim ocima stoji za lijenost, nesigurnost, bezobrazluk, neodgovornost, ponizavanje, uvrijedu i da ne nabrajam dalje. Drugim rijecima nemam visoko misljenje o osobama sto obecaju i ne ispostuju obecanja. Ali nasi (balkanci) su i to u neku k’o biva salu pretvorili sa tom “glup-dobar” parolom. Kad je to postalo normalno da se ne drzi rijec?Kad si postao/postala glup (?) sto vjerujes u obecanje?
Da li je stvarno potrebno da funkcionise neka medjuljudska veza poput firmi tipa rekao/rekla si to uraditi do tog deadlinea, nisi, dobijes otkaz. Da li treba to u medjuljudskim odnosima uvesti? Imati 0 tolerancije za ta “obecanja”. Da li bi svijet bio bolji? Da li bi se ljudi bolje osjecali kao osobe?
Razmisljam koliko osoba znam da mogu reci ovo je covjek/zena od rijeci. Ruku na srce, daleko manje nego sto bi trebalo biti. To me nekako frustrira. Svi bi mi trebali takvi biti. Da li sam JA takva? U svakom slucaju cu se truditi da budem bolja.
Vidim da u tom bezobrazluku uvijek oni fini i posteni nadrljaju. I onda se sjetim izreke “dobar i glup dva brata”. Znaci u biti moras biti bezobrazan, sebican, lazov, pa da ne kazem idiot da ne bi ispao glup. Posto vidim stanje u Bosni kakvo je a smatram da je dosta krivo takvo ponasanje za tu situaciju ja cu ipak da se drzim nase parole u familiji “Covjek se veze za rijec, a zivotinja za lanac“.
