Istanbul day 2

Day 2 was freezing cold.  We planned to go to Hagia Sophia and the Blue Mosque. Our hotel was literally in walking distance from  Hagia Sophia. Hagia Sophia is quite impressive when entering it. I think I read somewhere that it was the biggest building in the world for hundreds of years. Inside it is even more impressive with wonderful mosaics. It is also a big success that the original church was not destroyed but the islamic arts where implemented in such way that it is just making it more impressive and not ugly. My niece was testing the acoustics by screaming. It was quite fascinating, even if we tried to convince her that it is not a place for screaming. Deep inside I was happy to have heard the pretty cool acoustics live, even if it was through my niece. After half an hour my niece was getting the crisis and refused to go to another museum. Btw Ada´s first ever museum is Hagia Sophia , which is difficult to beat :).

Drugi dan u Istanbulu je bio uzasno hladan. Planirali smo otici do Aja Sofije i Plave Dzamije. Nas hotel je bio bukvalno da mozes prosetati do tih dzamija. Aja Sofija je bas impresivna (ili kako se to kaze na nasem) kad udjes. Negdje sam citala da je nekoliko stotina godina bila najveca zgrada na svijetu. Unutra se mogu prelijepi mozaici vidjeti. I veliki je uspijeh da su je uspijeli pretvoriti u dzamiju bez da uniste crkvu nego su je cak uspijeli napraviti jos impresivinijom. Moja sestricna je testirala akustiku tako sto je vristala. Bilo je bas fascinantno iako smo joj probali objasniti da nije mjesto za vristanje. Ali sam bila i malo sretna da sam mogla cuti kako je dobra akustika u dzamiji, iako je bilo to kroz vrisak moje sestricne. Poslije nekih pola sata je sestricnoj bila puna kapa i nije htjela vise ni da vidi neki muzej.Usput Aja Sofija je prvi muzej koji je Ada posjetila, to je vec tesko premasiti 🙂

We had to force her to walk to the Blue Mosque (Sultan Ahmed Mosque) , but when we saw people standing in the queue that was  over 100m long (in the windy and ice cold weather), we decided we cannot force the children to that. We will simply have to go inside the mosque another time. However, the architecture of the Blue Mosque is stunning. It was built between 1609 and 1616. From the outside I found it much more beautiful than Hagia Sophia. It can be clearly seen that the architect Sedefkar Mehmed Aga had been inspired by Hagia Sophia. As a travel guide says he ( Sedefkar Mehmed Aga) combined the most beautiful christian and islamic architecture in one building. In the night it is even more beautiful when they light it up.

Morali smo je natjerati da ode sa nama do Plave Dzamije ( Sultan Ahmeda Dzamija), ali kad smo vidjeli red dug preko 100 m, i pomislili da stojimo u onoj zimi i vjetru sa djecom, odlucili smo da cemo to morati drugi put gledati. Arhitektura Plave Dzamije je prosto zapanjujuca. Pravljena je izmedju 1609 i 1616. Sa vanjske strane mi je dosta ljepsa nego Aja Sofija, jer izgleda kao palaca iz neke arapske price i samo cekam da izadje neka sultanija iz nje. Vidi se da je arhitekt, Sedefkar  Mehmed Aga, bio inspirisan od Aja Sofije. Kako je jedan turisticki vodic napisao ” Sedefkar Mehmed Aga je ujedinio najljepsu kriscansku i islamsku arhitekturu u jednoj gradnji”. Kad je navecer osvjetle  je cak jos ljepsa nego po danu.

After a late lunch we went to the Taksim square with the metro. Considering the fact that Istanbul has at least 14-15 million people I cannot believe that the metro is so clean. When I think about it is THE cleanest metro I´ve ever seen. I also found that they had a very interesting version of the pole where people hold themselves when travelling with the metro, simple but genius invention. We walked the shopping street (I forgot the name) and took a rest in a nice café. 

Nakon kasnog rucka otisli smo metrom do Taksim trga. Kad pomislim da u Istanbulu zivi barem 14-15 milijona ljudi ne mogu da povjerujem da je metro tako cist. Kad jos malo bolje razmislim NAJciscij je metro kojeg sam ikad vidjela. Vidjela sam isto zanimljivu verziju stangi (u metru) za koju se ljudi drze kad putuju. Jednostavan ali genijalan izum. Od trga smo setali soping ulicom dok se nismo umorile i sjele u kafic.

Resting after a tough day / Odmor nakon dugog dana.

DSC06315

Istanbul day 1

Yesterday, Ada and I arrived in Istanbul.  At the airport there were no buggies (neither had they buggies in Munich) to borrow, which resulted in me carrying Ada for literally 2 hrs. Talk about arm exercise.  There was an ocean of people waiting for the passport control. Despite having the most efficient passport control which I have ever seen, it took us around  half an hour until it was our turn. Unfortunately, I couldn´t take any pictures of this sea of people, holding Ada. I felt really stuck there with a child in my arms (that wants to walk) , my luggage and a packed buggy. In the end, I was so tired I wanted to cry but was lucky to find a very nice portier that helped us out from the airport. The next chock was the taxi.  I got an heart attack there. There was no seat for Ada, the seatbealt for me wasn´t working and the guy (knowing no english) was listening to some Turkish folklore and driving like crazy. I was soo relieved when I finally arrived to the hotel (in one piece)… In the evening we went for a dinner in Hatay restaurant close to the hotel and ate some specialty (I forgot the name) that looked quite cool. It was put on fire and there was some dough that was removed before eating the gulasch like thing.

Sinoc smo Ada i ja stigle u Istanbul. Kako je samo puno naroda bilo. Na aerodromu nigdje nije bilo djeciji kolica za pozajmiti (niti ih je bilo u Minhenu) , tako da sam Adu bukvalno 2h na rukama drzala. To se vec zove vjezba za ruke. Na pasoskoj kontroli je bilo more ljudi koji su cekali na red. Trebalo nam je nekih pola sata da dodjemo na red, sto je ipak jako brzo bilo. Moram reci da su jedni od najefektivniji kontrola imali koje sam vidjela kroz svoja putovanja. Ipak kad smo prosli bila sam pravo umorna i srecom nadjem jednog portiera koji je bio jako ljubazan i pomogao mi da sredim taksi i tako to sa djetetom u ruci, prtljag i zapakovana kolica. U taksiju sam srcani dozivljavala, niti je bilo opasaca za mene niti za Adu. Covjek koji je vozio je slusao tursku narodnu muziku i kao ludjak vozio. Taako mi je drago bilo kad smo napokon stigle do hotela. Otisli smo na veceru u neki restoran, i jeli neki turski specijalitet (zaboravila sam mu ime) koji se zapali, i jako cool izgleda.

 

Anorekticni modeli i ljudi koji jure glavom u zid…

U Francuskoj hoce zabraniti anorekticne modele. Napokon! Nisam nikad skontala kome je ono lijepo? Da sam dizajner, sigurno ne bih pustila da mi hodaju gladne, blijede, tupim pogledom modeli i prikazuju kako sve visi na njima. Argument da treba izgledati kao da visi na ofingeru mi je prosto bolestan. Pa ako vec hoce dizajner da izgleda kao da roba visi na ofingeru, zasto je jednostavno ne objesi na ofinger?

Kad sam isla u gimnaziju jedne godine je skolu preplavio val anorekticara. Odjednom su u mojoj generaciji bile grupe cura koje su solidarisale jedna drugom do te mjere da su postale anorekticarke. Tad (a i danas) sam se pitala kako uspije osoba da bude tako uporna da gladuje i do smrti. Ja recimo ne mogu da gledam hranu na stolu a da je ne probam. Uzivam u hrani.
Imam jednu prijateljicu koja ne uziva bas u hrani, cak joj se gadi. Misli nismo je skontali kako ima anoreksiju. Kako necu skontati sta sam cura vidjela oboljelih od te opake bolesti … Cesto mi padne na pamet i cesto se upitam sta JA mogu tu uraditi da joj pomognem. Kako pristupiti osobi bez da je uvrijedim? Najradije bih je (prijateljicu) strpala negdje u nekoj kolibi negdje na planini gdje ne moze pobjeci i jednostavno bih je hranila. Ali nazalost ne ide to tako. Opet moja druga prijateljica, novopecena doktorica, mi je rekla da je najbolje takve osobe direktno u psihijatriju poslati. S tim imaju najbolje rezultate i najvise ih se vrati u neku koliku toliku normalu…
Onda se upitam sta tu ustvari psihijatar moze? Mislim nije bas da moze cackati po glavi i reci hej sad si skontala da trebas jesti. Haj se najedi cevapa i dodji sebi….Vjerujem da anorekticari negdje duboko u sebi vide da to sto rade mozda i nije bas najbolje. Valjda kontaju da moraju jesti? A sta je meni zanimljivo , nisam nikad vidjela u Bosni da ima anorekticni cura, je li to stvarno tako ili se to samo dobro sakriva. Pored onakve teletine i hrane meni je to prosto nezamisljivo da bi tamo uopste mogla postojati anoreksija…

Druga bolest (ili status) koja mi pade na pamet danas, je burn out sindrom ili na nasem sindrom izgaranja (opet nauci novu rijec :)). Poznat na “zapadu” tako sto cesto uspijesni ljudi jednostavno izgube svu energiju, sruse se, a tijelo im  otkaze kao kolateralna steta nezdravog zivota na psihickoj i fizickoj bazi. Jako interesantna diagnoza.
Isto tako znam osobe koje su to dozivjele i interesantno je da su to ustvari osobe koje najmanje ocekivas da ce to dozivjeti. Ustvari ne da ne ocekivas, ocekivas ili sumnjas, ali se uvijek zacudis KAD dozive to.  To su ljudi , zamislim ih kao brzi voz, koji ne vidi koliko brzo ide, a da ga zaustavis trebas stati pred njim. Mozes pricati nemoj to nemoj ovo, uradi ovo, uradi ono, ali nista. Voz te presisa…

Skontala sam da smo mi svi u toj nekoj opasnost da kad tad uletimo u zid. Toliko smo indoktrinirani da moramo uvijek nesto raditi , uvijek biti super, ne smijemo biti egoisti jer je to nesto lose, biti tu za svakog, cuvati svakog. A kad treba otici na trening ili za sebe nesto uraditi onda se nema vremena. Nema se vremena napraviti pravu hranu, sjesti jesti kao covjek, otici na trening, otici na kafu sa prijateljem, procitati knjigu otici na masazu, ili sto bi rekli jednostavno nemamo vremena da nam bude nekad i dosadno. Tu moram reci da mi se u Bosni ljudi svidjaju, mada me isto tako nerviraju (mozda sam ljubomorna sto ne znam ja tako zivjeti). KAKO moze otici na kafu, a posao ceka, kako moze sjesti citati neku knjigu, kad nisu zavrseni “bitniji” poslovi? Definitivno nesto za nas na zapadu za nauciti. Kakvi su dole problemi (bili) (rat, ekonomska kriza , korupcija, bezvladje itd) a koje mi imamo “probleme”, pa malo bude smijesno da na zapadu uopste postoje ovakve krize. Ali kako kazu svi “meni je MOJ problem najtezi…”

 

test licnosti (personality test)

Kako trazim posao tako sam se prijavila na jedan, te sam dosla u drugu  rundu gdje sam morala  uraditi jedan personality  test. Moram vam priznati  da glupljeg/cudnijeg  testa nisam vidjela. Ili ga ja ne znam protumaciti sto je doduse moguce. Znaci u vidu imam da hocu posao i prema tome odgovaram t.j. kliknem odgovore  “stima skroz, stima onako, onako ne stima i nikako ne stima” … evo nekoliko pitanja i kako ja sad da odgovorim na njih???

Jesam li spontana? – jesam ili nisam. Logika mi je da je super biti spontan ali koliko je to dobro na poslu?  Volim spontano raditi zadatke pa ne volim planirati.  A kad ne uradim zadatak neko ga drugi mora zavrsiti….ne zvuci bas pozitivno

Hocu li da budem bodyguard ? – Ne! hocu da budem astronaut…

Smatram li sa se trebaju zakoni pratiti? – Pa vjerovatno da, a i da ne smatram necu sigurno to pisati kad trazim posao. ..

Jesam li sretna – Nisam, depresivna sam osoba koja gnjavi sve oko sebe. imam tonu problema koje cu poslodavcu ispricati  kad me zaposli…

Zivim li interesantan zivot?- Ne, zivim jednim depresivnim zivotom. Svaki  dan se pitam sta cu sad. Mozda mi buduci poslodavac da neke ideje…

Jesam li imala sretno  djetinjstvo? -Nisam,djeca su me mobala,tukla i maltretirala…poslodavcu bi se taj odgovor svidio…

Da li se osjecam kao nesto posebno? -Kako da ne? Prvo pitanje kad se probudim je “zasto postojim?”… Kad poslodavac cuje kako imam elana odmah ce me zaposliti…

Da li izvrsis svoje zadatke? -Pa ako trazim posao sigurno necu reci da ne zavrsavam zadatke? Realno gledajuci, ko zeli platiti osobu koja ne  zavrsava zadatke?

jos jedno  “hit-“pitanje za kraj

Da li smatram da je potrebno imati ogranicenja brzine na putevima? – Pa eto posto trazim posao od Schumachera, najvjerovatnije smatram  da su nepotrebne…

I  ovako je bilo dugi 120 pitanja… Bog te pitao kakvi ce moji rezultati ispasti…

personality test

 

 

Istanbul here we come / Eto nas, Istanbule

Yeeess, we finally booked the tickets !!! One of my “to-visit” places will soon be checked on my “wish to see-list” 🙂 . I look forward to it. We will celebrate mysisters birthday in Istanbul. She loves the city, I have never been there, so we decided to go there for a couple of days. In Istanbul there are soo many things to see I have already started my list… 1st. I want to go to a hammam, Aysofya, Blue Mosque, panorama 1435 . basar etc. 😀 If anyone has any recommendations please let me know 🙂istanbul-spice-market-photo_1442697-770tallNapokon!! Napokon smo rezervisali karte. Uskoro cu na mojoj   “hocu da posjetim”- listi  imati jednu novu kvakicu. Bas se radujem tome. Slavicemo sestrin rodjendan tamo. U Istanbulu ima toliko stvari za vidjeti, i prvo sto mi padne na pamet je da hocu da odem na hamam, Aja Sofiju, Plavu dzamiju, panorama 1435,bazar itd. 🙂 Ako iko ima neke prijedloge sta vidjeti u Istanbulu nek se slobodno javi 🙂

Arrived in Munich / Stigla u Minhen

I love Stockholm Airport just because they have these buggies you can borrow without having to call the company and ask for a buggy 3 weeks in advance. Very practical 🙂 Luckily my father helped us out with the luggage.
20150312_094710

Inace volim Stockholmski aerodrom samo zato sto se tamo mogu pozajmiti djecija kolica bez da 3 sedmice prije moras zvati aviokompaniju da narucis obicna kolica. Jako prakticno 🙂 Srecom mi je tata pomogao sa prtljagom.

Before boarding the plane I managed to take a photo of my daughter where it looks like her eye squints :P.

20150312_102130

Prije ulaska u avion sam uspijela Adu uslikati tako da izgleda kao da su joj krive oci 😛

In the air I had a screaming monster in my knee for the first hour, but afterwards I had a cute (=sleeping) little baby
20150312_121403

Na putu sam prvih sat vremena imala malo deriste, ali poslije sat se pretvorila u slatku (=spavajucu) malu bebu.

And finally Ada and me arrived at the Munich airport..:D  (it is written in arabic because there are a lot of veeery rich arabic tourists coming)

20150312_132635

I napokon smo Ada i ja stigle na minhenski aerodrom…:D (a ovo je na arapskom Pisano jer imaju jako puno vrlooo bogatih arapski turista)

 

 

First step / Prvi korak

And so it happened 🙂 A small step for mankind, a giant leap for Ada. She took her first two steps and fell done on her face quite ungraciously. She was tough and continued practising to stand up and to “walk”. It is amazing how fast she is developing. I cannot imagine if human kind would have developed further in that speed where would our society be.
20150309_145843

I desilo se 🙂 Jedan mali korak za covjecanstvo, a ogromni skok za Adu. Napravila je prva dva koraka i prostrla se kao tepih. Ali kako se ne predaje nastavila je vjezbati stojanje i “hodanje”. Nevjerovatno je kako se brzo razvija. Ne mogu a da ne zamislim kako bi nase drustvo izgledalo da smo se nastavili tako razvijati. Gdje bi mi bili…

Here, my sister is trying to “read” a book. / Sestra pokusava citati knjigu20150308_185815

 

First time / Prvi put

 

Today my little  sunshine decided she is strong enough to stand alone.  I was caught by surprised and I got so proud 🙂 Unfortunately I didn’t catch her facial  expression the moment she was standing. She was so happy,  proud and surprised. My little fighter 🙂

20150306_145705

Danas je Ada odlucila da je dovoljno jaka da stane sama na noge. Iznenadila  sam se i postala sam tako ponosna 🙂 Nazalost nisam uspijela uslikati njezinu facu kad je uspijela stati. Bila je tako sretna, ponosna i iznenadjena. Moj mali borac 🙂

erdmännchen

 

Postaljina…

Ja imam neku vrstu fetisha za postaljine. Mislim da to inace imamo svi u familiji. Toliko postaljine imamo da mozemo komotno hotel snabditi posteljinom. Inace skoro svu postaljinu kupujem u svedskoj prodavnici Hemtex.  Razlog sto najvise u Svedskoj kupujem postaljinu je banalan pomalo. Na “gornjim” coskovima bude dio koji nije sivan do kraja (drugim rijecima rupa) i tu mozes provuci ruke i jednostavno i brzo ubaciti jorgan u postaljinu. Jako funkcionalno. Ako nema toga onda se tako nerviram. Znam da je jako glup “problem” ali u tom momentu mi to iz pete zivce izvuce…Uglavnom, nesto sam u zadnje vrijeme postala okupirana sarenom postaljinom.. Ove mi se jako svidjaju, ali sta jes jes, nije da mi treba tako da za sad nek mi bude samo na “wish list” 🙂

 

141230900000001_large

Pizzza

Dogovorim sestrom  da  odemo zajedno na “lunch” (rucak). I odlucimo  otici  na pizzu. Narucimo  nesto  jako komplikovano  tipa  sir, rakove i sampinjone. I to zeznu. Donesu neku  skroz lijevu pizzu. Vec sam tu pretpostavljala na sta  ce to ici. Dobijemo napokon pizzu i onako  gladne probamo najgoru pizzu u svedskoj. Eh sad, kako  je moguce da neko  sa tako losom hranom opstane u toj  bransi?Razmisljam  kad vidim koji  ljudi  uopste  imaju  firme ili  neke poslove…za neke bih  rekla ne znaju se kruha najesti  a ovdje  lupaju milione. Bilo  bi zanimljivo  neku studiju  o tome procitati. Ko, kako i zasto uspije. Ili drugim  rijecima  zasto  JA nemam firmu i lupam  milijone…I jedan mali osmijeh za raju…20150305_140503