Danas smo otisle prvi put u Vrtic sa velikim V. Hocemo da vidimo kako to ovdje funkcionise. Moram reci da je Ada bila prava. Vidjela je tonu igracaka, mnogo djece i bilo joj je pravo zanimljivo. Ja sam cak otisla sa tetom pricati dok se Ada igrala, jes da je majka bila u blizini, i fino se igrala nekih pola sata dok nije jedan mali, koji je isto nedavno poceo, sebi govorio kao mantru mama ce jos malo doci, mama ce jos malo doci… Ada je tek onda skontala kako nema njezine mame i onda je krenuo plac. Ali mama kao super(wo)man je odmah poletila i uhvatila svoje malo celjade i pazila je i mazila dok se nije osjecala Ada sigurnom da ponovo ide u nove pobjede 😀
Poslije toga smo istrazivale tobogan i pjesak i okolinu oko stana. Obozavam je gledati kad ona istraziva svijet kao neki mali naucnik. Pitam se kad i zasto taj pozitivni i zainteresovani duh nestane kod nas odrasli?? Ili ako ga nemamo kako da ga vratimo? Je li to uopste moguce?