Dugo ne pišem, i bijaše mi malo žao da nisam Arubu ni spomenula. To je jedna od mojih životnih želja koje se već godinama vuku… i to je zapravo bio razlog zašto sam pristala da se preselim u SAD na koju godinu 😀 Prošle godine u decembru smo preskočili put u hladnu Evropu i okrenuli nos prema Karibima, ne bili sebi digli nivo malo. Kad ćemo ako ne sada?
Aruba je ostrvo blizu obale Venecuele. Ima fantastično vrijeme i plaže kao i snova. Takođe leži izvan pojasa uragana, što ovo ostrvo čini odličnim za posjećivanja u bilo koje doba godine.
Noćili smo u tad novom hotelu Radisson. Hotel je bio toliko nov da kuhinja nije čak ni uključena bila…to nas je koštalo dobrih para jer smo “morali” svaki dan ručak i večeru po restoranima da jedemo😂. Ako ikad odete u Arubu, planirajte pofin dio novca za hranu…
Što me pravo šokiralo kad smo stigli na Baby beach je bio pogled na jednu RAFINERIJU nafte?? Baby beach je inače jedan mali zaliv, gdje nije toliko duboka voda tako da su se djeca tu kupala, hem “Baby”. Rafinerija je danas zatvorena, ali se toj obali i dalje ne smije približiti. Pretpostavljam da je to sve zagađeno i da nije baš adekvatno sanirano. Ja, ni dan danas, ne mogu da shvatim koji moraš biti tip čovjeka, da postaviš rafineriju na Arubskim plažama gdje se djeca kupaju…
Jedna stvar koja je upadljiva bila, a koja se naravno ne postavlja baš na svoj instagram je da su neke plaže pune smeća. Struje to smeće izbace i tek se onda može malo pretpostaviti koliko su naša mora ustvari zagađena.
Kad smo već na toj temi, druga upadljiva stvar je, morala sam to potvrditi od lokalnih ljudi, da nivo mora raste. Na mnogo mjesta se vide drveća u vodi stoje, par metara od plaže odaljena. Osušena, kao neke statue koje pokazuju budućnost mnogih mjesta koji su na morima. Iako lijepo izgleda, bićemo sretni ako Aruba ostane ostrvo slijedečih 30-tak godina. Sve mi se čini da će Arubu more progutati i da će ostati samo jedna lijepa uspomena, sjećanje na sve što smo imali.
Onako malo smiješna informacija što su nam ispričali na ostrvu…. znate onaj predivni pjesak što je sitan kao brašno i u kojem možeš da satima samo čaprkaš nogama… to su ustvari fekalije od riba 😀
U Arubi smo naučili da je “supa od Iguana” domaće jelo koje su, srećom, zabranili. Znači to bi bila supa od guštera. A Iguana gušter je kao jedan mini-dinosaur. Fantastično stvorenje koje treba da živi a ne da ga ljudi jedu.
I za kraj, mislim da nisam ljepši novac vidjela nego Arubske Funte. Pogledajte i sami odlučite.
Last weekend was quite a busy weekend. I went to two kids-birthdays as well as to one outdoor art show.
I am no art connoisseur. I look at the picture and I say I like it or not. On the outdoor art show though there were a couple of paintings that were really beautiful BUT when a painting costs a couple of thousands of dollars I unfortunately have to take a step back and just enjoy it from distance.
Here I list a couple of art pieces that caught my eye!
An absolutely fantastic piece of art was made by the glass artist Scott Pernicka. He made spheres that gave me the feeling I was looking into the universe. Too bad they were a little bit out of my budget but what a feeling to see it. I loved it! If you want to get more inspiration check under their home page here .
Another artist I was impressed by was Harris Johnsson. He painted water looking like photography. For me that is amazing that people can paint so real! More of his pictures you can see at his home page here.
Stuart Yankell made also a painting that caught my eyes. In real it looks much more impressive but I want to remember it so I add the picture here 🙂 More of his art you can find at his home page here.
Edward Loedding was another artist doing digital art that made beautiful pictures, that I reacted on from long distance. Here is his homepage if you want to see more of his work.
Andrew made a picture where the woman floats around like in an aquarium and it seeing it was really a beutiful picture. Much better than this picture shows. More of his work you can see at his home page here.
Erik Saulitis made a beautiful print of a dancer with the colorful umbrella that is such a nice contrast to all the white and black
Luis Gonzales probably loves fruits and vegetables and made these wooden cherries that looked so cute passing by. They were also quite big, at least half a meter so it is really a very cool work. Here is his home page if you feel for looking at other things he makes.
Robert Alan Hyde works with other materials but still it is impressive how he can make forms looking so soft using such a hard material (steel, copper and brass). His homepage you can find here.
James La Casse made some fascinating scultpures and one that was as big as me I found appealing. But for this kind of sculptures you probably need a big house and no kids in it…. Homepage you can find here.
And finally my children made silk scarfs to their grandmothers with the help of people working in shibumisilk.
Jedno esencijalno pitanje je, kad napišeš listu, da definišeš šta radiš da bi svoje vrijednosti sačuvala.
N.p.r. ako ti je najbitnije zdravlje postavlja se pitanje šta radiš za svoje zdravlje.
Ako ti je najbitnije vrijednost zdravlje i ti čak ni za svoju najbitniju vrijednost ništa ne poduzimaš…kako ćeš tek raditi na ostalim vrijednostima koje ti nisu najbitnije? Kako ćeš biti zadovoljna sa svojim životom ako ni najbitnije vrijednosti nisu dovoljno vrijedne tvog truda i vremena?
Kad sam sebe definisala postala sam opuštenija i balnsiranija. Ali to nije bilo sve….tek sam onda dobila jedan jako zanimljiv zadatak
Zadatak koji je u biti bio banalan ali moćan.
Zadatak je :
Napiši listu od 50 stvari koje voliš raditi!
Meni je trebalo dva mjeseca da napišem listu.
Ovi zadaci nisu te prirode da sjedneš napišeš i predaš. Ovo su zadatci koje napišeš i onda pustiš da stoje 2-3 sedmice da se “slegnu”. Pa opet uzmeš i ponovo pišeš dok ne dođeš do tvog cilja da tačno znaš šta voliš a šta ne voliš. Znači kad 2-3 puta imaš isti redosljed stvari rad si gotov sa zadatkom za taj put.
Za svaki zadatak sam se “vraćala” više i više “sebi”. Donijela sam odluke koje su od svih strana bile potpuno neshvatljive svima osim meni ali kad sam se jednom iskopala iz rupe nisam više nikome dala da me na neki način “manipuliše” da radim nešto što nisam “ja”. Bilo to svjesno ili nesvjesno.
I mogu reći da mi je to bila odluka koja je promjenila moj život u pozitivno. To su, do sad, najbolje investirane pare za mene bile.
Žao mi je da naš mentalitet i društvo tako negativno gleda i psihologe i doktore i life coache. Znam da bi bar četiri mlade osobe danas bile žive da se na vrijeme reagovalo. Umjesto da se “banalni” problemi ignorišu trebamo biti mnogo otvorenije kao društvo i umjesto negativni komentara reći da je ok tražiti pomoć pa kakva god da je.
Kad ste napisali listu vrijednosti slijedeći korak je vrijednosti po prioritetu poredati.
Ne po tome šta misliš da drugi smatraju da bi ti trebalo biti bitno, nego onako tačno kako se osjećaš u dubini tvojeduše.
I ovo je zadatak koji može sedmicama ako ne i mjesecima da traje!!
Nakon što poredaš vrijednosti ostavi listu dvije tri sedmice da “odstoji”, da se “slegne”. Nakon toga je opet pređi. Tako nekolika puta urad i sve će ti biti jasnije ko si ustvari.
Ti prvih pet najprioritiranijih vrijednosti definiraju tebe kao biće. To si “TI”! To su vrijednosti na kojima nikad ne praviš ili rijetko praviš kompromis, jer kad god praviš kompromis to znači da ideš protiv same sebe. Jednostavno nećeš biti sretna i zadovoljna. Nećeš biti u balansu.
Ovo je fantastična vježba za parove, pogotovo u početku jedne veze. Jasno se vidi koje su vam zajedničke vrijednosti. Tako vidite i šta je vašem partneru bitno i a vama ne. Obzirom na to možete i vaše ponašanje prema njemu prilagoditi. Ako ste skroz različiti, zajednički život može da postane jako težak i vjerovatnoća je velika da dođe i do rastava braka.
Primjer 1: Meni je jako bitna familija. Ne samo muž i djeca, nego i “šira” familija. To znači da sam puno vezana i puno mi je bitna moja familija i rodbina. Zamislite sada da mi je partner/ muž takav da mu je to totalno nebitno. Ja hoću da sretnem sestru ili brata, a on radije sreće prijatelje. Ne samo da neće razumijeti zašto ja hoću da ih sretnem, nego će je aktivno ometati jer smatra da je to nebitno. Samim tim će gaziti moje najviše prioritete i samim tim će mene svaki put uvrijediti.
To možeš jednom, i dva put, pa možeš i godinama… ali ako je to meni jedno od najbitnijih vrijednosti, to što mene definiše, pitanje je samo vremena kad će početi pucketati u vezi. Zašto, pa jednostavno ko nema respekt prema vrijednostima koje su partneru najbitnije bukvalno gazi po partneru. I svaka normalna veza gdje osoba ima imalo svog “JA” i malo ponosa, će da podvuče crtu i kaže dovdje i dosta.
Nije to neka viša matematika. Pogledajte se okolo. Pogledajte parove koje su se razveli. Pogledajte parove koje blistaju od sreće i druge gdje se okrug kladi kad će pući. Analizirajte i vidjećete. Sve se na to svede. Šta je svakoj osobi bitno. I isto tako kad znaš šta je tebi bitno lakše ćeš to partneru komunicirati i prenijeti.
Ne vjerujem da iko uđe u vezu sa namjerom da vrijeđa. Barem ne ispočetka.
Primjer 2: Meni je recimo ekonomija jako bitna. (Usput, znate da se 50% brakova raspadne zbog ekonomskih “problema”). Nije mi bitno da imam puno novca nego da ima osoba respekt prema novcu i šta novac čini. Znači meni je prosto neshvatljivo da neko na kraju mjeseca (pretpostavkom da ima neku normalnu prosječnu platu) nikad “nema” para.
Ali imaš ljudi koji od danas do sutra žive. Koji jedan dobar mjesec završe na nuli a običan mjesec u minusu. Znači kombinacija mene i takve jedne osobe bi samo mogla završiti u katastrofu.
Drugim riječima ako vam je ekonomija visoko na listi vrijednosti onda tražite nekog što ima sličan pogled na ekonomiji, ili na pogled tvojih drugih vrijednosti.
Znači samim tim što imaš definisano šta ti je vrijedno možeš lakše da se odnosiš i prema sebi i prema drugima. Možeš da praviš izračunate kompromise gdje ste sretni i ti i tvoja okolina/ vaš partner!
Pretpostavljam da svaki čovjek barem jednom u životu doživi onu crnu rupu kad mu nije ni dočega. U tom momentu ne vidi nikakvo rješenje. Problem te konzumira. Život i misli se počnu vrtiti oko tvog negativnog osjećaja. A problem u biti nije definisan osim što se mizerno osjećaš.
Ja sam ušla u takvu fazu nakon mog doktorskog. Trajalo je dugo i eskaliralo je kad sam zatrudnila..
Upala sam u situaciju gdje nisam više znala ni šta hoću, niti šta me čini sretnom. Nekako mi je sve postalo svejedno i polako sam tonula u tome. Veza sa mužem je bila katastrofalna. Kad sam sa njim pričala nije absolutno razumio problem (što razumijem sada, ni meni nije moj problem bio jasan). Njemu je moj problem bio banalan a meni je svijet bio jedna velika crna rupa iz koje se ja probavam izčupati.
Radila sam testove na internet ono tipa da li si depresivna. Svaki put sam dobila odgovor da se javim doktorima i tražim pomoć. Ali ipak nisam. Nekako to nisam mogla prevariti da MENI treba pomoć. To je udar na ego tipa nisam luda. Isto moje razmišljanje je bilo “ofarbano” od moje okoline, neću reći odgoja jer nije baš da smo pričali o “takvim ” stvarima kod kuće. Bila je to neka vrsta bosanskog mentaliteta da si slabić i “poremećen” ako ti treba “neko drugi da riješi “tvoj” problem “. Švedi i Njemci su tu puno otvoreniji.
To mišljenje da možes sam svoj problem riješiti me tako nervira jer ako te ruka boli ideš kod doktora. Ne čekaš da se “samo” riješi. Zašto se tako ne razmišlja i o našem duhovnom stanju? Zašto ta sramota i odbojnost prema duševnim problemima? Da smo otvoreniji kao društvo znam bar 3 osobe koje bi i danas najvjerovatnije bile žive i čije familije ne bi trebale da dožive nevjerovatne tragedije samo zato što je društvo učahureno i izkompleksirano.
Da skratim priču odlučila sam, po preporuci, da odem kod jednog “life coacha”. Bilo mi je glupo platiti 100€/h, ali eto obećala sam otići bar jednom. Sad kad gledam unazad to su najbolje investirane pare u mom životu! Tako da ako samo pomislite da vam treba neka pomoć onda je tražite. Novac ćete ionako potrošiti. Kad tražite life coacha gledajte da su certificirani. Meni je jedna life coach rekla da gledam life coach koji su certificirani od “international coaching federation”. U Švedskoj i Njemačkoj su aktivni, ne znam za Bosnu.
Prvi put kad sam otišla kod life coacha se i ne sjećam puno. Mozak mi je bio kao vata. Šta me god pitala ja nisam znala odgovoriti. Osjećala sam se kao tele koje gleda u šarena vrata. Pričale smo dugo i dobijem prvi zadatak da uradim. Malo sam se iznenadila (i iritirala) jer sam mislila da će to biti odem tamo, malo pričam, i problem se riješi. Nisam baš očekivala da se sama moram potruditi i za to još platiti 100 Eura.
Zadatak koji sam dobila je bio “jednostavan”. Life coach mi je rekla- “Zapiši 10 vrijednosti koje su ti bitne!”.
Tipa zdravlje, familija, novac, lojalitet itd.
Zadatak se ispostavio jako, jako težak. Prvo mozak mi je bio kao vata. Nisam znala ni šta hoću, ni šta mislim. Sve mi je bilo naporno. Sve veselje je nestalo. Život se osjećao nekako bezvrijedan. I u tom svemu ja ću pisati neke vrijednosti. Ali haj da vidim i to.
Life coach mi je rekla da kad zapišem te vrijednosti da ostavim tu listu da se “slegne”. Nakon dvije sedmice da isti zadatak uradim. I tako to dok na kraju ne zapišem iste stvari svaki put. Znači zapiši 10 najbitnijih vrijednosti u svom životu. Je li to familija, zdravlje, lojalitet, novac, iskrenost itd. Budi prema sebi iskrena.
Trebalo mi je dva ako ne i tri mjeseca da napišem listu.
Ako niste već zapisali svoje vrijednosti onda vam preporučujem da to uradite. A u drugom dijelu ću napisati šta da uradite kad taj zadatak završite 🙂
One of my goals is to learn at least one new dish per year and this year it happens to be Sushi! In no way I claim to be an expert but I don’t like to spend much money on food that I myself can do as good. Here,I still didn’t eat great sushi,but I admit I wasn’t also ready to spend 25 dollars per 6 sushi rolls so I was happily surprised when a friend of ours showed me how to do home made sushi
How I did and what I use: Seaweed (should be for sushi ) Rice (it should be sticky rice, if it says sushi rice you pay a couple of extra dollar for it) Salt
Fillings:
If you want to use fish: should be raw fish, but we used smoked salmon since I don’t believe a fish is fresh until I see the eyes of the fish OR I see someone dragging it out from the water :))
Cucumber
Avocado
cream cheese, like Philadelphia cheese (i used the one from Trader’s Joe and it worked just fine)
carrots
peppers
Preparation :
I put a plastic folio on the sushi bamboo mat. It is easier to keep the bamboo mat clean when using the folio. If you don’t have the mat, I’ve heard that you can use a kitchen towel. I have never used it though.
Cook the rice
Let the rice cool down
Meanwhile prepare the filling. Chop the ingredients.
Spread the rice on the seaweed.
Put the filling on the rice
Roll it together and press the bamboo mat so that the sushi gets more compact
Cut in rolls
Serve with soya sauce and wasabi
Enjoy❤
The vegetarian sort was to take the fish out and use carrots instead. As you see it wasn’t perfect but who cares when it tastes delicious for 1/10 of the price 😀
Jedan od mojih životnih ciljeva je naučiti praviti jedno novo jelo godišnje. Ovaj put se to jelo zadesilo biti Sushi. Japansko jelo koje je van pameti skupo ovdje u White Plains. Ne volim trošiti novac na jela koja smatram da kod kuće mogu isto dobro napraviti…a ne smatram se nekim dobrim kuharom i tako se zadesi da jedan poznanik zna praviti sushi i ja fino iskoristim priliku da me nauči praviti “domaći Sushi”.
Kako sam ja pravila sushi i šta koristim: Morske alge (trebaju biti za suši) Riža (trebala bi biti ljepljiva riža, ako piše sushi riža, platite par dodatnih dolara) So
“Fil”: – Ako želite koristiti ribu: trebala bi biti sirova, ali mi smo koristili dimljeni losos. Ne vjerujem da je riba svježa dok ne vidim svojim očima da je iz vode izpecana:)) – Krastavac – Avokado -kremasti sir, poput sira Philadelphia (ja sam koristila jeftiniju verziju iz Trader’s Joe i ok je bilo) – mrkva – paprike
Priprema:
Stavila sam plastičnu foliju na bambusovu prostirku (kao što vidite na slici nisam to prvi put i patila sam se pola sata da operem prostirku). Ako nemate bambus prostirku, čula sam da se može koristiti kuhinjska krpa.
Skuhajte rižu.
Pustite da se riža ohladi
U međuvremenu nasjeckajte sastojke.
Rasporedite rižu na algama.
Poredajte sastojke po riži
Zarolajte sve i pritisnite bambusovu prostirku tako da suši postane kompaktniji (ako prejako pritisnete sve će izletiti na strane-provjereno!)
Isjecite na kolutiće (koristite oštar nož)
Servirajte sa sojom i opcionalno sa wasabijem. (Wasabi je vrsta hrena.)
Uživajte❤
Kao što vidite nije bilo savršeno, ali koga briga kad je ukusan i to za desetinu cijene 😀
One of the main reasons I came to USA is to see whether my prejudices regarding Americans where right or just imagination. I hardly could imagine that I would be stuck outside the New York city for months with my family and a city that is completely empty.
It started quite easily. Reminding me of the start of the news from Bosnia where in the beginning everything was a little chaotic, but people where still positive about how happenings will end good.
It feels like the same thing happened here. When talking to people in the school we were a little bit arrogant about the Americans stashing up loads of toilet papers, pasta, cans and so on. We were laughing them more or less out…
My son was sick or rather had the cold the last week before the lock down. The school didn’t want to take him despite having been by the doctor and being confirmed negative for “corona”. The two of us went to the supermarket and everything was gone. Empty! Then I realized that things are getting serious. Even if you had the money there was nothing to buy in the stores. The next three days we were zigzagging between supermarkets trying to buy as many things as possible. The shelves were all empty and a feeling of apocalypse was spreading. Ordering masks or sanitizers was impossible. The delivery times where 3 months or longer.
Then the school and the offices closed and we stayed at home. In the beginning it was a disaster with the classes. The first 2 weeks Ada didn’t have any classes. We thought kids will stay at home a week or two. Then the school closed until May. I remember I was so tired of having no time alone. I was 24/7 with my kids. I had to cook and to clean and force the children to do their home work. It is so exhausting because it takes a terrawatt to activate the children.
Then the message came that the school was completely transferred to online learning. I wanted to cry when I heard the school is closing. I was so fed up with everything and I needed some new positive energy. After some time I adjusted to the situation. Somehow when it is feeling tough it is important to focus on the good things and make it day by day. Even if things are tough one has to find something that can give you new positive energy. One day I will look back at this time and say it was the most precious time with my kids ever…
My daughter loves to do experiments so we started planting and it became a great project for the whole family. As a result we also had a lot of tomatoes, which was fantastic, because it was mostly the tomatoes that we couldn’t stash and we had to go to the stores to get some fresh tomatoes 🙂 The kids loved to get out and pick the tomatoes and it became an adventure to follow how the things grow. It was simply magical for the kids.
Now it has been almost a year of the corona virus around and my family and I have been lucky to stay healthy. I wish everyone stays safe and healthy and wish you a happy and safe new year !
Jedan od razloga što sam ja došla u Ameriku je da vidim da li su moje predrasude ustvari samo predrasude. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću doživjeti “lock down” gdje ću mjesecima samo sjediti kod kuće sa djecom i gdje će najveći doživljaj biti taj kad odeš u kupovinu.
Nisam ni pomislila da ću zaglaviti u jednoj državi da ne mogu putovati. Da će djeca mjesecima biti kod kuće. Da će gradovi biti pusti.
Ispočetka je sve počelo mirno i onako poneke vijesti su izvještavali o koroni. Ameri su počeli da kupuje zalihe. Sjećam se kad sam vodila djecu u školi da su se roditelji (većinom evropljani) smijali se tom američkom “ekstremizmu” gdje kupuju 3 godišnja pakovanja toaletpapira itd.
Sedmicu prije nego što će zatvoriti čitavo društvo, otišla sam u prodavnicu i doživjela sam šok. Bukvalno ničega više nije bilo i skontala sam odnio vuk magarca. Slijedeća 3 dana sam bukvalno po čitave dane išla i tražila zalihe od brašna, flaširane vode do konzervi. Prvi dan kad sam kupila stvari skontala sam da mi koliko jedemo od naših “zaliha” možemo neka 3 dana živjeti. Sjetila sam se moje majke koja je vreće po 50kg brašna držala u podrumu 🙂 Brašna nije bilo skoro nigdje kupiti. Bukvalno sam išla od prodavnice do prodavnice da po kilu brašna kupim. Sjetila sam se naručiti brašno preko interneta. Došlo je nakon 3 mjeseca…
Stop and shop store in the beginning of the pandemics- 22th of March 2020 / Stop and shop prodavnica na početak pandemije. Slika 22.g marta 2020.
Sad su škole zatvorile mislila sam da će to biti na par dana , maksimalno 2 sedmice. Pa produžiše još sedmicu. Pa mjesec. Kad su u maju rekli da će škola zatvoriti do kraja školske godine htjela sam da plaćem od muke.
Onaj osjećaj, 24h na dan biti sa djecom bez ikakve mogućnost da ih igdje ostaviš jer je bukvalno sve bilo zatvoreno ,me psihički ubijao.
Čitav grad je zatvorio. Ostali samo supermarketi i apoteke otvorene. Kad kreneš u prodavnicu trebalo je 2.5h da završiš kupovinom jer se sat vremena trebalo čekati u redu. Doduše to je bilo malo mog vremena bez djece pa se nisam previše bunila.
Kupovine hrane mi je postala doživljaj svake druge sedmice 😀 Da smanjimo rizik izlaganju mi smo uspijeli da se uhodamo da imamo sve namirnice 2 sedmice i poslije toga smo morali ponovo u prodavnicu po zalihe.
U čitavoj ovoj situaciji mi je bio najgori osjećaj da nigdje ne možeš. Ne smiješ se ni sa kim družiti (i nismo). Ne smiješ nigdje jer je sve zatvoreno i onaj osjećaj da nikad absolutno nisi sam je bio frustrirajući osjećaj. I nismo mogli u Evropu da vidimo familiju. Užas. Samo je bilo nas četvero… Srećom pa smo u funkcionirajućem braku, inače razumijem da su veze pucale.
U svemu ovome bitno je bilo dan za danom prelaziti dan. Bilo je dana gdje bih najradije pobjegla na mjesec, a bilo je dana gdje sam pomislila da je ovo vrijeme za djecu nezaboravno kad su im i mama i tata po čitave dane kod kuće. Isto tako neću zaboraviti da je djeci najveći strah reći da ne smiju ići u školu ako ne slušaju jer su se poželili sresti ostalu djecu 😀 Ove sedmice je škola opet počela i nadam se da će nam ova godina biti koliko toliko bolje nego prošla. Puno sreće i zdravlja vam želim u ovoj novoj godini…
One of the places that we managed to visit, a couple of times even, is one of the worlds most famous natural history museums in New York city. When my parents where here me and my mother took the metro to the city and it is the worst metro that I have ever seen in my life. It wasn’t really what we expected so we just had to take a picture of that…
Jedno od mjesta koje smo uspijeli posjetiti, čak par puta, je jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu je Američki muzej prirodne istorije u New York gradu. Kad su moji roditelji bili u posjetu ja i mama smo otišle metrom u grad i to je najružniji metro koji smo ikada vidjele. Morale smo to uslikati…
It looked a little better when we got out at the end station. Izgledalo je malo bolje kad smo izašli na završnu našu stanicu.
The museum is HUGE! The first buildings were built in 1874 and buildings were added during the years. The last one that is built will be (planned) in 2022. It has 26 buildings and 45 permanent exhibition halls. It contains over 34 million(!!) specimens of plants, animals, fossils, minerals, rocks, meteorites, human remains, and human cultural artifacts as well as specialized collections for frozen tissue and genomic and astrophysical data, of which only a small fraction can be displayed at any given time, and occupies more than 190,000 m2.
The one thing that impressed me the most is actually that it is financed by donations. It means that when you come to this museum you can donate 1 cent and enter. You don’t have to buy tickets to enter. Only special exhibitions are payed extra, but if you are visiting the museum once in your lifetime, I would not pay for the extra exhibitions but just go for the permanent ones. They are impressive enough.
Muzej je OGROMAN! Prve zgrade su izgrađene 1874. godine, a tokom dug niz godina dodavane su zgrade gdje se muzej širio. Posljednja koja je izgrađena planirana je biti završena 2022. godine. Muzej se sastoji od 26 zgrada i 45 stalnih izložbenih dvorana. Sadrži preko 34 milion (!!) primjeraka biljaka, životinja, fosila, minerala, stijena, meteorita, ljudskih ostataka i ljudskih kulturnih artefakata, kao i specijalizirane zbirke smrznutog tkiva, genomske i čak astrofizičke podatke. Samo mali dio svega ovoga se može prikazati jednom trenutku i ipak zauzima više od 190.000 m2.
They have a fantastic homepage where one can check out the museum in 3 D (link) or explore the exhibits (link)
Imaju fantastičnu stranicu gdje možete gledati muzej u 3 D format (link) i možete čak i vidjeti izložbe (link)
