Kad sam bila dijete učili smo o istoriji Evrope. Priznajem, nije mi bilo previše interesantno. Mnogo stvari nisam mogla shvatiti i postavila sam pitanje kako je moguće bilo da Njemci pobiju toliki narod a da se niko ne buni. Sad kad bolje razmislim ne sjećam se odgovora. Vjerovatno je bio neki banalan odgovor koji je čak tada bio glup i bezsmislen pa ga se ne sjećam. Sjećam se kada je počeo rat u Hrvatskoj, pa i Bosni. I tad je meni kao djetetu došlo isto pitanje- kako je moguće da se komšije koji su 30 godina jedno pokraj drugog živjeli odjednom bili spremni ubijati svoje bosanske komšije koji se nisu identificirali hrvatom ili srbinom. Kako je moguće da ti jedan nepoznat “vođa” iz Zagreba ili Beograda može reći kakav je tvoj komšija pokraj kojeg živiš 30 godina??
Sjećam se švedske medije koje su, slično današnjem reportiranjem o Gazi, uvijek izjednačivali srbe, hrvate sa “muslimanima”. RIječ Bosanac/Bosanka/Bosanci se koristilo što manje jer ako nema Bosanaca nema ni Bosne.
Sjećam se kao dijete da, kad je rat počeo, da je jedino muslimansko kod većine “muslimana” bilo njihovo ime. Neke. kao biva, muslimanske tradicije je po koja kuća imala, i svele su se na baklavu za bajram. Ali u medijama je bilo bitno da se zna da nisi bosanci napadani od srba i hrvata, nego se “srbi i hrvati bore protiv muslimana”.
Sjećam se kako sam vidjela duge faks dokumente koji su nam dolazili u kuću koje su jednu stvar pisale a drugo se na vijestima govorilo.
Sjećam se kako sam kao novopečena tinejdžerka shvatila kako su “slobodne i objektivne” švedske medije ustvari jedan propagandni aparat i od tad nikad više nisam vjerovala ni jednim medijama i postala sam ona naporna koja uvijek kritikuje sve i svašta.
Sjećam se diskusija sa tatom kako me učio da razmišljam kritično kad čitam vijesti. Da se upitam da li je to logično, ko piše i kako piše. Da nađem drugi materijal da potvrdi informacije.
Sjećam se da sam bila puna mržnje prema svim ljudima koji dolaze sa lošim izgovorima za rat. Počela sam mrziti i srbe i hrvate a moj tata meni onda kaže –kćeri imaš dobri i loši ljudi kod svih nacija i religija. Trebalo mi je puno treninga i priče sa tatom da izbijem iz glave mržnju prema svima.
Sjećam se šoka kako mi je mama u jednom danu ostala bez posla (u Švedskoj) kao nastavnica jer su smatrali da je muslimanka. Mi djeca smo bila šokirana optužbom. Da smo barem vjerovali u boga ne bi mi ni bilo ẓ̌ao, ali mi svi u kući ateisti bili, ali se mama uvijek borila za prava muslimana. Nama djeci je bilo krivo jer smo već tada vidjeli kako se takozvani muslimani povuku, sklone se jer “švedi ne vole muslimane i nećemo da sebe i svoju djecu izlažemo negativno. A mi- ja, sestra i brat ostanemo na meti. Nigdje veze.
Sjećam se da je mama isto tužila školu i dobila je odštetu, jer je još uvijek vladalo oficijelno da se u Švedskoj imalo pravo da vjeruješ u šta hoćeš…
Sjećam se kako je mama ponovo išla na fakultet da u Švedskoj opet polaže za nastavnika. Neka jutra smo čak zajedno išle na faks. U toj apsurdnoj situaciji su mi te šetnje ostale u lijepom sjećanju.
Sjećam se kako smo za 11.i juli imali saobraćajnu nesreću kad su na radiju izjavili genocid u Srebrenici.
Sjećam se poslije toga kako sam se opet pitala kako je moguće, kao nizozemski vojnik iz unprofora, biti naoružan, i pustiti srpskoj vojsci da preko 8000 muškaraca jednostavno ubiju.
Sjećam se kako se govorilo “nikad više genocid”.
Probudim se iz svojih sjećanja i pogledam na Instagram i vidim Holokaust nad Palestincima u direktnom prenosu i pitam se čega ću se sutra sjećati i kako ću svojoj djeci objasniti kako je moguće bilo da se holokaust desi pred našim očima. Probavam se sjetiti učiteljicin odgovor na moje pitanje kako je moguće bio genocid, ali ga jednostavno nema…jer nije htjela reći :nije se on samo “desio” nego je bio izplaniran i izvršen od ljudi koji hodaju po našim ulicama.
Preporućujem knjige za pročitati:
Hidden Agenda – John Pilger
Šokkapitalizam- Naomi Klein
Confessions of an economic hitman-john Perkins
