U Francuskoj hoce zabraniti anorekticne modele. Napokon! Nisam nikad skontala kome je ono lijepo? Da sam dizajner, sigurno ne bih pustila da mi hodaju gladne, blijede, tupim pogledom modeli i prikazuju kako sve visi na njima. Argument da treba izgledati kao da visi na ofingeru mi je prosto bolestan. Pa ako vec hoce dizajner da izgleda kao da roba visi na ofingeru, zasto je jednostavno ne objesi na ofinger?
Kad sam isla u gimnaziju jedne godine je skolu preplavio val anorekticara. Odjednom su u mojoj generaciji bile grupe cura koje su solidarisale jedna drugom do te mjere da su postale anorekticarke. Tad (a i danas) sam se pitala kako uspije osoba da bude tako uporna da gladuje i do smrti. Ja recimo ne mogu da gledam hranu na stolu a da je ne probam. Uzivam u hrani.
Imam jednu prijateljicu koja ne uziva bas u hrani, cak joj se gadi. Misli nismo je skontali kako ima anoreksiju. Kako necu skontati sta sam cura vidjela oboljelih od te opake bolesti … Cesto mi padne na pamet i cesto se upitam sta JA mogu tu uraditi da joj pomognem. Kako pristupiti osobi bez da je uvrijedim? Najradije bih je (prijateljicu) strpala negdje u nekoj kolibi negdje na planini gdje ne moze pobjeci i jednostavno bih je hranila. Ali nazalost ne ide to tako. Opet moja druga prijateljica, novopecena doktorica, mi je rekla da je najbolje takve osobe direktno u psihijatriju poslati. S tim imaju najbolje rezultate i najvise ih se vrati u neku koliku toliku normalu…
Onda se upitam sta tu ustvari psihijatar moze? Mislim nije bas da moze cackati po glavi i reci hej sad si skontala da trebas jesti. Haj se najedi cevapa i dodji sebi….Vjerujem da anorekticari negdje duboko u sebi vide da to sto rade mozda i nije bas najbolje. Valjda kontaju da moraju jesti? A sta je meni zanimljivo , nisam nikad vidjela u Bosni da ima anorekticni cura, je li to stvarno tako ili se to samo dobro sakriva. Pored onakve teletine i hrane meni je to prosto nezamisljivo da bi tamo uopste mogla postojati anoreksija…
Druga bolest (ili status) koja mi pade na pamet danas, je burn out sindrom ili na nasem sindrom izgaranja (opet nauci novu rijec :)). Poznat na “zapadu” tako sto cesto uspijesni ljudi jednostavno izgube svu energiju, sruse se, a tijelo im otkaze kao kolateralna steta nezdravog zivota na psihickoj i fizickoj bazi. Jako interesantna diagnoza.
Isto tako znam osobe koje su to dozivjele i interesantno je da su to ustvari osobe koje najmanje ocekivas da ce to dozivjeti. Ustvari ne da ne ocekivas, ocekivas ili sumnjas, ali se uvijek zacudis KAD dozive to. To su ljudi , zamislim ih kao brzi voz, koji ne vidi koliko brzo ide, a da ga zaustavis trebas stati pred njim. Mozes pricati nemoj to nemoj ovo, uradi ovo, uradi ono, ali nista. Voz te presisa…
Skontala sam da smo mi svi u toj nekoj opasnost da kad tad uletimo u zid. Toliko smo indoktrinirani da moramo uvijek nesto raditi , uvijek biti super, ne smijemo biti egoisti jer je to nesto lose, biti tu za svakog, cuvati svakog. A kad treba otici na trening ili za sebe nesto uraditi onda se nema vremena. Nema se vremena napraviti pravu hranu, sjesti jesti kao covjek, otici na trening, otici na kafu sa prijateljem, procitati knjigu otici na masazu, ili sto bi rekli jednostavno nemamo vremena da nam bude nekad i dosadno. Tu moram reci da mi se u Bosni ljudi svidjaju, mada me isto tako nerviraju (mozda sam ljubomorna sto ne znam ja tako zivjeti). KAKO moze otici na kafu, a posao ceka, kako moze sjesti citati neku knjigu, kad nisu zavrseni “bitniji” poslovi? Definitivno nesto za nas na zapadu za nauciti. Kakvi su dole problemi (bili) (rat, ekonomska kriza , korupcija, bezvladje itd) a koje mi imamo “probleme”, pa malo bude smijesno da na zapadu uopste postoje ovakve krize. Ali kako kazu svi “meni je MOJ problem najtezi…”
