Nije dala da se kruh ili hrana bace u smeće. Una nam je odmah pokraj kuće tako da smo bacali pogotovo kruh u vodu. Bilo je to zanimljivo gledati kako se male ribice bore za komadić kruha. Kako smo bacali kruh tako nas je tetka učila da kao mantru izgovaramo “Ribama nafaka, a našoj djeci sadaka”. Za djecu iz inostranstva ovo su bile teške i nerazumljive riječi koje je 100 puta morala objašnjavati. Ali to je bila procedura navečer koju sam uživala ljeti, jer se obavezno još malo ispričamo…
Bila je u mladosti dobra plivačica. Svi u familiji su.  I ne bili, kad im/nam je Una bukvalno pred kućom. Zato joj ništa ljepše nije bilo kad je nas djecu gledala kad smo se kupali u Uni. A srce joj je pucalo od ponosa kad smo laste ili prelom skakali.
Jedna od najljepših uspomena sa Une je upravo bila da idemo sa napuhanim kanoom (čamcem) ja i sestra sa tetkom Bahrom. Tamo iza drvenog mosta. Tamo je (bila) kao laguna, plitka, spora voda puna djece. Ni more joj nije blizu bilo. I tetka je sa nama plivala.
Bilo je tamo jedno ogromno drvo, mislim da treba nekolika čovjeka da ga zagrli. Ne mogu se sada sjetiti ako još uvijek tamo stoji. Čudno kako se stvari zaborave.
Tetka Bahra je za nas živjela. Pogotovo za mog tatu, jedinog brata što joj je ostao. Hotel sa pet zvjezdica joj nije bio ravan kad smo dolazili. Trudila se da nam ugodi da nam bude lijepo. I bilo je…
Tetka Bahra je od svih generacija uvijek ispočetka bila zvana tetka “Baja”. Tako i od naše djece. I uvijek smo se tome smijali a tetka “Baja” se topila od radosti.
Bila je veliki radnik. Jedan od najvećih radnika što sam vidjela. Kao pčela Maja je uvijek nešto radila. Kudili smo je jer nije smjela toliko raditi. Ali ona se nije dala. To je možda i držalo, ne znam.
Da se zna, znala je biti i naporna. Onako naporna kad ti istinu u facu tresne htio ti tu istinu svariti ili ne. Ali je bila u pravu. Nije se dala praviti budalom što jes jes…
Bila je uvijek na strani ženske djece to jest mene i sestre. I govorila nam je da živimo život. Onako kako ga mi hoćemo…
Pošla je sebi kafu napraviti ali je nikad ne popi…
Zvala me prije dva dana ja se nisam mogla javiti. Rekla sam zvaću te čim stignem. Ne stigoh. Sad mi je tako žao. I to ostaje…vječno…
Ništa neće biti kao prije kad dođemo…u posjetu…

Nek ti je vječni rahmet “tetka Bajo”