This book I got as a gift from my very good friend Suada. It took me some time to read it, simply because the kids are sick the whole time, but I really enjoyed the book. It is interesting to see the differences between the American and French parenting. Reading the book I couldn’t stop comparing the Swedish, German and Bosnian parenting additional to the American and French parenting.
For me the most interesting chapters where regarding the sleeping routines…especially after having Ada that simply refused to sleep until age of three.
French children sleep the nights through by the age of four months. For me that was utopia. Here is the tip given to parents…don’t immidiately go to the child when it starts waking up, but leave it be until you see that the baby really needs you.
I guess that was THE mistake we did with Ada. She woke up at least 2-3 times per night turning us into zombies.
With Adrian I was to tired to pick him up every time so I let him be, and he sleeps much better than Ada. Yeah 🙂
The second most interesting chapter was the one about food.
I like the idea that the French are “educating” or teaching the children to eat different kinds of food. They insist that the kid tastes for example broccoli. It doesn’t have to eat it but it has to taste it. Than they make the broccoli in hundred different ways and expect one of these ways will work out for the kids.
Further in France they don’t have “children’s menu” in therestaurants. I find that me and Ensar had done it exactly the way Pamela writes and I have to say it did work out pretty well.
I recommend the book to everyone having children or plan to have because there are some good advices one can test and use when bringing up bebe 🙂
Ovu knjigu sam dobila u poklon od moje dobre prijateljice Suade. Trebalo mi je malo vremena da je pročitam ali šta ću kad su djeca nonstop bolesna. Uživala sam u knjizi jer je pisala upravo o stvarima kroz koje prolazimo trenutno pa koji savjet nije bio ni loš.
Zanimljivo je čitati o razlikama između američkog i francuskog roditeljstvar, a dok sam čitala nisam mogla izbjeći da poredim i švedsko, njemačko i bosansko roditeljstvo.
Meni najzanimljiviji čin je bio kapitel o spavanju pogotovo zato što je Ada tek sa tri godine počela da fino spava.
Znate da francuska djeca već sa četiri mjeseca prespavaju noć, to je za mene bila utopia sa Adom.
Mali savjet je bio da ne idete odmah djetetu kad ga čujete da se pomjera ili budi. Ostavite ga dok se samo dijete ne uspava ili dok vas stvarno ne bude zvalo.
To je ta velika greška koju smo mi Adom uradili. Svaki zvuk što je uradila mi smo već bili tu kod nje.
Sa Adrianom sam bila toliko umorna da mi se nije dalo svaki put da ga dižem i pokazalo se da je puuuno bolje spavao (i spava) od Ade.
Isto zanimljiv mi je bio dio o hrani.
Francuzi smatraju da educiraju djecu o hrani. Da je jesti hranu kao učiti se pisati. Znači vježbaš ukuse dok se dijete ne navikne i počne sve jesti. Bitno je uvijek da proba, a ne mora jesti npr. brokolu. Onda brokolu prave na stotinu raznih načina kao vele jedan će upaliti.
Zanimljivo je da u restoranima nemaju meni za djecu.
U ovom slučaju moram priznati da smo ja i Ensar intuitivno ovo tačno radili pa nam djeca koliko toliko dobro jedu.
Knjigu preporučujem svima koji imaju djecu ili koji planiraju imati djecu. Ima dobrih savjeta koji su u biti sasvim obični savjeti ali koji mnogo mogu pomoći u odgoju i ponašanju djeteta a i odraslih prema djetetu.
odgoj
Jer sam zasluzila!
Kako Ada raste tako sam sve vise pocela razmisljati o odgajanju djece. Kako odgojiti dijete? Da bude sretna, uspijesna , samostalna, bezobrazna, puna sebe, egoista, da dijeli itd. Sta je ustvari dobar odgoj? KAKO odgojiti?
To me dovelo u situaciju da se sjetim diskusija o odgoju i kako neki ljudi odgajaju djecu tako da ih tuku (?). Inace u nasoj familiji nikad se djeca nisu tukla, (pardon roditelji djecu nisu tukli a mi smo se medjusobno tukli dok nismo skontali da je brat najjaci).
Sjecam se kad smo bili kao djeca kod jedni prijatelja. Oni su drzali motku na stoku od vrata. Kad nesto urade sto nije bilo po ceifu odraslih, djeca su bila motkom istucena. Recimo meni to prosto neshvatljivo bilo (i ostalo) zasto djeca tu motku ne slome. Jos bolji mi je fazon bio kad im roditelji kazu -“eh sad ces ti sam izabrati motku sa kojom ces biti b´jen“. Ili “mene je mati cipelama gadjala kad se naljuti!” (?).
Drugi dozivljaj je bio kad sam nenajavljena dosla kod prijateljice koja je bila tako izmlacena od njezine mame da mi se to za sva vremena u mozak uprzilo. Znaci mati ju je napucala kao fudbalsku lopticu da je ona izletila iz stana u hodnik zgrade. Ni dan danas to ne priznaje, tako da pretpostavljam da je to bilo po obicaju. Druga je opet dobila telefonski katalog u glavu da je pala u nesvijest itd itd.
I znate sta je najgore u toj prici? SVAKO od ove djece uvijek kazu da su to ZASLUZILI!!! 
(Kao iz reklama za L´Oreal: Because I´m worth it… i onda onaj tupi osmijeh)
Kad se toga sjetim huja me uhvati. Svako od njih sam pitala sta je uradilo da to zasluzi. Svako je odgovorilo “ne sjecam se“. Znaci ocigledno taktika izivljavanja po djeci nije funkcionisala!
(slika odavde)
Sta vi mislite o odgoju djece? Kako treba ustvari odgajati djecu? Jesu li vas tukli i da li vi tucete danas svoju djecu? Da li vas se djeca boje ili respektuju? Imate li neke prijedloge sta uraditi / ne uraditi? Jeste li se ikad za nesto pokajali? Kako ste/ jeste li se izvinili?
Roditeljstvo u Danskoj, zemlji najsretnijih ljudi: Ostavite bebu golu na snijegu
Ovo kad sam procitala od srca sam se nasmijala. Odrasla sam u Švedskoj pa me ovo podsjeća na kulturšokove koje sam doživljavala kad sam pričala sa našim ljudima u Bosni… 🙂 Sad ih bolje razumijem 😉
„U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te promrzne i pokisne, jer slijedeći put sigurno neće zaboraviti kapu“ priča Kristina Wolsperger Danilovski.
Kad se Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski početkom 2009. godine preselila sa porodicom u Kopenhagen, bila je svijesna da odlazi u prilično drugačiju državu. Svoje dogodovštine u Kopenhagenu na zabavan i ležeran način redovno je u mejlovima opisivala svojim prijateljicama u Hrvatskoj. To dopisivanje, kaže, bila joj je duhovna hrana.
Poslije tri godine, Kristina se sa porodicom vratila u Zagreb, a na temelju pisama iz danske objavila je knjigu „Danci i stranci“, u kojoj se, budući da je u Kopenhagenu podizala svoje dvoje djece, dosta dotiče danskog odnosa prema odgajanju djece. Prenosimo vam njene utiske:
Jaslice? Pa ovo je šupa
Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života u Danskoj bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.
Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene vaspitačice. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga vaspitačice koje jedva da su se bavile djetetom.
„Danci vjeruju da djecu od malih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sama o sebi i sama se zabavljaju. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, pašćeš”. One vjeruju da mora da padne i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dve godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te promrzne i pokisne, jer slijedeći put sigurno neće zaboraviti kapu“ priča Kristina Wolsperger Danilovski.
Našem mentalitetu teško da ovo prihvati, ali Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Jedino je njihov pristup drukčiji.
„Nema tu ocjene šta je bolje ili lošije – prosto je različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Da li je to objektivno bolje? Da li je bolji naš mentalitet u kojem se zadnji dinar daje za djecu? Zar je bolje da roditelji nemaju ništa, ali da djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su retke, kao i slatkiši. Verojatno je najbolji put negdje u sredini – kaže Kristina Wolsperger Danilovski.
Terapeutski učinak spavanja na ulici
U mračno jutro, šibana hladnim sjevercem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovo ostaviti svog uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad je začula stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagla se nad jedna kolica i tamo ugledala umotanu bebu kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja dece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I uopšte ne razumeju zašto ostatak sveta panično zove policiju i socijalnu službu kad na ulici naiđe na kolica u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenom!
Najbolje je djecu ostaviti u šumi
Danci izuzetno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobijaju slatkiše, a pazi se da redovno jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, moraju da budu kreativni i da se igraju napolju, bez miješanja odraslih. Zato su veoma popularni šumski vrtići – “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge Ombudsmana za dječija prava, Ministarstvo prosvete i Ministarstvo socijalne politike i zahtijevali krivično gonjenje vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu van grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik sa ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se – u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave – u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od kraja septembra do sredine maja. Sa sobom nose lanč pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da jasličari moraju da se animiraju sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smijene, busevi djecu odvode natrag u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame – za razliku od kopenhagenske – koja ne zna šta su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca – zdrava kao dren.
Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snijegu…
Danci ne nasijedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bezveze jer – od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosiječnih Danaca već i njihovih ljekara. Nakon puno godina otpora, prihvatila ju je i vaspitačica Ankica, izbeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao vaspitačica u tamošnjem vrtiću. Ankica je dugo smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svog djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu kraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci ljekaru, zbog, recimo, visoke temperature ili boginja. Budući da se kod ljekara ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svog bolesnog mališana zvala zagrebačke ljekare, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svog termina u ordinaciji.
Danci vole da imaju djecu
Danska je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosiječno rode 1,8 djece tokom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. I to je vidljivo već na ulici – djeca su svugdje, roditelji ih uvek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po procentu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih roditeljskih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i koja voli porodicu – bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se ravnopravno brinu za djecu. Za nas neobično velik broj žena ima djecu s više muškaraca. Gej parovi normalno odgajaju djecu, žene se i same često podvrgavaju vještačkoj oplodnji. Poštuju različitost porodičnih struktura i vole djecu.
Na kraju, još da dodamo: Danci su, prema istraživanju o sreći koje su sproveli stručnjaci njujorškog Univerziteta Kolumbija po narudžbini UN-a, najsretniji narod na svijetu, iako im zima traje duže nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većim dijelom godine pada već u 16 sati
original članak mozete ovdje pročitati