84,5 kg. Završna težina! Oficijalno sam više vagala od mog muža…koji je nekih 30 cm viši od mene. Trebalo bi me praviti malo tužnom, ali sam se tome samo smijala.Vjerovatno jer sam znala da je to prolazno.
31.g oktobra navečer, je sve počelo. Ona bol. Oko 20h je počelo zaprave. Intenzitet se povećao i počelo je biti regularno.
Oko 23h su bolovi dolazili svakih 7-10min, oko 23.30h odjednom svake 3-4 min, što mi je bio malo kao hitan slučaj jer smo bili kod kuće. Rekla sam mužu da me vozi u bolnicu.
Na putu do bolnice sam, između bolova, razmišljala o prošlom porodu. Bio je katastrofa. Mislila sam da ću umrijeti tada. Trebalo mi je par mjeseci da sebi dođem.
Odlučila sam se uzeti PDA. Što bih se patila ako ne moram, a nisam volila osjećaj da ležim u krevetu i da nisam mogla na noge stati. Sa PDA mi je doktorica rekla da se mogu kretati, što olakšava porod.
Prvo što nas je dočekalo na porodilištu je bio jedan grozan krik od žene u bolovima. Nije baš to što sam htjela čuti!!
Babica je bila ležerna. Stavila je CTG kontrolu da mjeri srce djeteta i kontrakcije. Ležala sam nekih 10-15 min dok su kontrakcije postajale sve jače.
Prošli porod sam imala epidural tako da nisam nikad ovakve bolove doživjela.
Babica me pregledala i upitala me ležerno ako mogu izabrati između 0 i 10 koji bi broj uzela. Rekla sam joj 10 , jer sa 10 cm si toliko otvorena da odmah ideš na porod. (Ali sam isto tako htjela PDA , a to ne dobivas tako kasno).
Ona se nasmija i reče, blizu si, otvorena si 9 cm!
Mene je panika uvhatila. 9cm?? Zadnji put sam se patila 24h da se otvorim neka 4-5 cm a sada? Neću stići ni PDA dobiti.
Babica je bila skroz ležerna. Odvela me u porodiljisku salu. Nisam se stigla ni presvući.
Objasnila mi je da ću to sve uspijeti bez problema. Rekla mi je – „ovo je normalan porod. I ona ima 3 djece. Kad je mogla ona mogu i ja.“ Motivisala me je i bila je fantastična!
I tad je bol iz pakla nastala! Bio je to kao refleks povraćanja. Kad krene ne možeš ga zaustaviti. Samo što sam dodatno imala osjećaj da mi je kameni blok od 5 kg u stomaku koji pritišće da izađe. Počela sam se gubiti, kao da ću pasti u nesvijest. Srećom je moj muž tu bio i govorio da dišem. Fokusirala sam se na njegov glas i disala da stvarno ne padnem u nesvijest.
Koliko se sjećam babica je probila vodenjak. Osjetila sam kao topao vodopad niz noge. Sjećam se da sam sama u sebi pomislila kila manje!
Onda je naletio drugi refleks koji je rastrgao moje tijelo. Osjećala sam bebinu glavu kako se gura prema izlazu. I peklo je. Kako je samo bolilo! Ne znam jesam li vrištala ili ne. Mislim da nisam vrištala nego sam više ko peš otvarala usta za vazduhom.
Osjetila sam kako se bebina glava „zaglavila“ na pola puta dok se tijelo pripremalo na treći refleks. Nisam htjela da se opustim, nisam ni mogla. Osjetila sam da mi treba samo još ova kontrakcija da dijete „izbacim“ iz sebe. Da sva ova patnja i bol prođe.
Kad je kontrakcija krenula ja sam opet pritiskila koliko sam osjetila da treba. (Prošli porod nisam ništa osjetila zbog epidurala a ovaj put, bez ikakve anestezije, sam mogla osjetit tačno koliko da pritišćem).
Babica je uzela dijete i odmah ga meni na bluzu/prsa stavila. Beba je mene gledala a ja njega.
U međuvremenu su placentu izvadili. Nije bilo nikakvih problema, kao što je bilo prvi put. Niti sam krvarila niti je bolilo.
Znači u 1.00h otprilike sam bila u bolnici. U 1.54h, 1.g novembra se rodila beba.
Zanimljivo kako je prvi porod bio horor kojeg nikom ne želim, a drugi porod je bio takav da svakoj ženi poželim. Dva poroda, dva totalno razna iskustva. Evo „kamena“ kojeg sam izbacila iz tijela.
Dobro nam došao! Sunce naše malo!
84.5 kg! Final weight! Officially I weighted more than my husband…that is some 30 cm taller than me. Should make me depressed but I found it rather funny. Probably, because I knew it was just temporary.
On 31.st of October, in the evening, it started. The pain. It started around 20h increasing in intensity and regularity. Around 23h it became very regular like every 7-10 min and 23.30h I had pain every 3-4 min, which was kind of emergency because I wasn´t in the hospital. I told my husband to drive me to the hospital.
On the way to the hospital I was thinking of my first delivery! It was such a disaster! I thought I will die and it took me months to recover.
I decided in my mind to take the PDA. I hated the feeling of being in pain but also not being able to stand on my feet. With PDA the Dr. said one can walk and I know that is better when delivering a baby.
At our arrival at the hospital the first we heard entering the maternity ward was a horrible scream of a woman in pain. It was not what I wanted to hear!!!
The midwife took it easy, put the CTG for measuring the heart and for some 10-15 min I lied on the bed in pain. The contractions got worse and worse.
Last time I had epidural so I never felt this pain.
The midwife did the check up and asked me cool if I could choose between 0 and 10 what nr would I like to have. By 10 cm you are completely open and the baby has to come. I said 10, because I wanted to get over with it. But still I wanted to get the PDA. I didn´t want this pain.
The midwife got happy- well, you have a 9!!!
I panicked, wtf? 9?? Last time I was suffering for 24h to open up some 4-5 cm, this time I didn´t even have time to take the pain killers.
The midwife was very cool, took me to the birthing room and showed me where to give birth. She explained to me I will manage that, she had 3 kids. She motivated me. I have to say she was great!
I realized I didn´t even have time to change my clothes.
Than the pain from hell came. It was a reflex like the one that we have while puking. You cannot stop pressing it is just coming. Only it felt like I have a 5kg (turned out to be 4kg) stone pressing through my body, wanting to get out. I was almost fainting, feeling my blood pressure drop. Luckily my husband told me to breath. I was focusing on his voice not to faint.
As far as I recall the midwife broke the amniotic sac. I felt like a warm waterfall down my legs. I remember thinking 1kg less.
Then the second reflex came, tearing my body apart. I felt the burning feeling of the babys head pressing out. I didn´t really scream but it was more like gasping for air. I felt like a fish on land.Oh, did it hurt!
I could feel the head stuck while the body prepared the third pushing. I didn´t want to relax, couldn’t relax. The head was in between my legs and I felt I need just this one push and it will get out. So when the reflex came I again pushed.
(Actually, I pushed much less than I pushed when delivering first time. This time having no pain killer I could feel much better when it was enough. )
The midwife took the baby and put it immediately on my blouse. The baby looked at me and I looked at him.
In meanwhile they took out the placenta. There where no problems at all. No bleeding, no nothing!
At 1h I was in hospital, at 1.54h, 1st of November,, the baby was born.
I had two deliveries and two experiences. The first one was a horror experience, the second delivery I wish every woman to have. *
In any case here is the stone I delivered.
Welcome sunshine boy!
Ovog mjeseca sam kupila 2 H&M 5 Axfood dionica za Adin dječiji doplatak i od dividende koju je dobila od Sagax Pref dionica. Trebala sam pričekati sa kupovinom jer su cijene pale, ali u drugu ruku mi je cilj da ove dionice slijedećih 20 godina držim tako da su male devijacije u kursu manje više nebitne dok god dividenda redovno ulazi na račun. Za ovih 7 dionica bi trebala dobiti oko 44kr dodatno dividende godišnje.
Nakon čitanja “Eat that frog”- knjige postala sam motivisana da postanem eficijentnija. Ili bolje reći ne eficijentnija nego da uopšte nešto započnem i uradim od stvari koje mi se ne daju. Jedna od tih stvari je napraviti Adin foto album od prve i druge godine. Planiram to već 2 godine i ovim tempom napuniće i 3 godine a neće imati fotoalbum ni od prve godine.
