U svojim pokusajima da budes sretan i zadovoljan postoje dvije razne potrebe koje mozes koristiti kao motivaciju i teznju. Najcesce forme motivacije se zovu neadekvatna motivacija ili motivacija nesavrsenost, a zdravija varijanta motivacije se zove motivacija rasta/razvoja.
Kako u obicnom svijetu, tako i kod psihologa definisu zivot tako sto nesto raste. Ako rastes ziv si. Ako ne rastes onda si kao i mrtav (covjek).
Mozes se motivisati tim sto hoces da se razvijas (rastes) vise nego da popravljas neke svoje mane. Ako znas koje su ti mane, mozes uvijek da se poboljas i da rastes. Ako se ipak odlucis da budes paralizovan u svojim djelima i da samo mislis na negativne dozivljaje onda si se sam odlucio da ne rastes vise. Da se vise ne razvijas. Da si u principu mrtav!
Motivacija rasta znaci da svoju energiju koristis da dospijes vecu srecu nego da ispravljas svoje grijehove i mane. Ne takmicis se protiv nekoga nego se usavrsavas onako kako ti zelis.
Tako je Georg Bernard Shaw rekao : Ljudi se uvijek pravdaju kakvi su tako sto bacaju krivicu na razne okolnosti. A ljudi koji su uspijeli, su oni koji nadju okolnosti koje im trebaju- a ako ih ne nadju onda ih stvore.
Pisac daje primjer ovdje:
Kad bi ti neko rekao da za godinu dana ili ces istrcati maraton ili ako ne uspijes, postavice te pred streljackim vodom, ti bi najvjerovatnije to ozbiljno shvatio i napravio bi raspored kako trenirati. Ne bi ti palo na pamet da i jedan dan preskocis i “odmaras”, nego bi svaki dan radio po svom planu. Taj dan kad bi maraton se odrzao, ti bi ga istrcao. Godinu dana si vjezbao svoj mozak i svoje tijelo na taj zadatak da moras moci istrcati maraton, i tako sam sebi spasis zivot.
Ovim primjerom hoce da pokaze da se niko ne moze istrenirati od danas do sutra, a mnogi od nas ocekuju da se nasa duhovna stanja mogu u jednom danu izmjeniti i promijeniti. Kad se hocemo nauciti jedan novi nacin ponasanja ili razmisljanja, mislimo da to mozemo odjednom nauciti. Ali ako stvarno hocemo da zivimo jednim ispunjenim nedestruktivnim zivotom, moramo se nauciti da isplijenimo sva samodestruktivna razmisljanja. A za to treba isto velika koncentracija i vjezba kao i za gore navedeni primjer.
Da bi mogao kontrolisati samoostvarenje, moras u nedogled ponavljati da su tvoja duhovna bogatstva stvarno tvoja i vjezbati kontrolu svojih osjecaja. Ili se pravimo mizernima ili se pravimo/ gradimo jakima. Kolicina posla je ista”
Danas sam nesto interesantno o odgoju procitala o kojem nisam nikad razmisljala. Tako jednostavno a tako mocno. Pisalo je izbjegavaj koristiti rijec “ako“. Vrlo lako to postane prijetnja. Npr. “Ako jos jednom bacis loptu blizu prozora neces dobiti bonbone (bombone) u subotu ” ( U Svedskoj djeci daju bonbone samo subotom, jer secer puno vise unistava djecije zube nego zube od odrasli, plus sto se djeca lakse navuku na secer.) , ili kako bi to u Bosni bilo “Ako jos jednom bacis loptu blizu prozora, razbicu te!“.
Kratka analiza…
Kad bi meni neko tako rekao ja bih se naljutila i kontala “ko si ti da meni kazes sta cu ja raditi?“. Lupala bi loptom dok ne razbijem prozor. Bilo bi mi poslije zao, jer kao dijete nisam razmisljala da loptom mogu razbiti prozor, ali sta me izazivas??
A da mi neko objasni “Sine, ako preblizu lupas loptom, moze ti odletiti lopta na prozor i razbices prozor. Znas da nije fin osjecaj kad se nesto razbije i ja (mama/tata) postanemo tuzni ako razbijes prozor.”
Recimo ova taktika traje puno duze nego ona prva. Sigurno neki 30 sekundi duze. Ali bi kod mene puno bolje palila nego ona “ako”.
Cest argument kod ovih sto su za to da se djeca tuku kazu da je do djece ako ih tuces ili ne (znate ono “bezobrazna” djeca)…ALI…
tako kazu i ljudi koji tuku zene. Da je do zene…i da je zasluzila…
(Tu se sjetim moje majke, koja je 50 godina u braku bila sa mojim didom rahmetli. 9.oro djece imaju. Ona meni prica dok dize ruku i pokazuje “Da je moj Salko mene, ne udario, nego samo dignuo ruku na mene, sve bih 9.oro ugusila i za njima skocila u Unu”. I vjerujem joj. Ona bih to uradila. Zamisli te psihe…)
Razmisljam kako su moji roditelji bili jaki psihicki, kad su nas tako mogli odgajati da nas ne tuku. Oni su ipak iz tih generacija gdje djeca nizasta nisu sluzila nego za rad, izzivljavanje i bili su sigurna buduca penzija… Mama/ Tata – Svaka cast!!!
(Respekt se ne namece, niti se moli za respekt. Respekt se zaradi i (po)nudi)
Kako Ada raste tako sam sve vise pocela razmisljati o odgajanju djece. Kako odgojiti dijete? Da bude sretna, uspijesna , samostalna, bezobrazna, puna sebe, egoista, da dijeli itd. Sta je ustvari dobar odgoj? KAKO odgojiti?
To me dovelo u situaciju da se sjetim diskusija o odgoju i kako neki ljudi odgajaju djecu tako da ih tuku (?). Inace u nasoj familiji nikad se djeca nisu tukla, (pardon roditelji djecu nisu tukli a mi smo se medjusobno tukli dok nismo skontali da je brat najjaci).
Sjecam se kad smo bili kao djeca kod jedni prijatelja. Oni su drzali motku na stoku od vrata. Kad nesto urade sto nije bilo po ceifu odraslih, djeca su bila motkom istucena. Recimo meni to prosto neshvatljivo bilo (i ostalo) zasto djeca tu motku ne slome. Jos bolji mi je fazon bio kad im roditelji kazu -“eh sad ces ti sam izabrati motku sa kojom ces biti b´jen“. Ili “mene je mati cipelama gadjala kad se naljuti!” (?).
Drugi dozivljaj je bio kad sam nenajavljena dosla kod prijateljice koja je bila tako izmlacena od njezine mame da mi se to za sva vremena u mozak uprzilo. Znaci mati ju je napucala kao fudbalsku lopticu da je ona izletila iz stana u hodnik zgrade. Ni dan danas to ne priznaje, tako da pretpostavljam da je to bilo po obicaju. Druga je opet dobila telefonski katalog u glavu da je pala u nesvijest itd itd.
I znate sta je najgore u toj prici? SVAKO od ove djece uvijek kazu da su to ZASLUZILI!!!
(Kao iz reklama za L´Oreal: Because I´m worth it… i onda onaj tupi osmijeh)
Kad se toga sjetim huja me uhvati. Svako od njih sam pitala sta je uradilo da to zasluzi. Svako je odgovorilo “ne sjecam se“. Znaci ocigledno taktika izivljavanja po djeci nije funkcionisala!
Sta vi mislite o odgoju djece? Kako treba ustvari odgajati djecu? Jesu li vas tukli i da li vi tucete danas svoju djecu? Da li vas se djeca boje ili respektuju? Imate li neke prijedloge sta uraditi / ne uraditi? Jeste li se ikad za nesto pokajali? Kako ste/ jeste li se izvinili?
I love art. I admit that my knowledge about artists is quite limited, but I enjoy walking the galleries and dream about having a grand house, with my own collection of paintings that I have chosen myself. I believe that no matter how famous or not famous an artist is. The moment the artist paints a picture that catches something in my soul I find the artist great. Some months ago I was in Tuzla and there I got introduced to some paintings that caught this something in me. The artists name is Salim Ljuma and he lives in Tuzla but sells his arts all over the world. Here are some paintings that he is showing in his fb-page LunArt. I just love them…
Volim umjetnost. Priznajem da je moje znanje o umjetnicima ograniceno, ali uzivam da hodam po galerijama i da sanjam kako imam neku ogromnu kucu, sa svojom kolekcijom slika koje sam sama izabrala. Smatram da nema veze koliko je umjetnik (ne)poznat, ako naslika jednu sliku koja ono nesto u tebi dotakne onda je za mene taj umjetnik grandiozan. Prije nekoliko mjeseci sam bila u Tuzli i predstavili su mi par slika koje su ono nesto u meni dotakle. Umjetnik se zove Salim Ljuma i zivi u Tuzli, a prodaje svoju umjetnost po citavom svijetu. Evo nekoliko slika koje je prezentirao na svojoj fb- stranici Lunart. Prelijepe su…
Jedan nacin da izbjegnes paralizu ili stanje neodlucnosti je da zivis u sadasnjost. To je ustvari srz eficientnog nacina zivota. Kad malo razmislis, skontaces da nema ni jedan drugi trenutak u kojem mozes zivjeti osim u sadasnjost. Sadasnjost je sve sto postoji, a buducnost je samo sadasnjost koja dolazi. Problem je medjutim taj sto mi zivimo u jednoj kulturi gdje se vaznost sadasnjosti skroz sklonula i umanjila. Stedite za penziju, za sutra ! Razmisli o poslijedicama” itd.
Izbjegavanje sadasnjosti je skoro pa postala bolest danas, i uvijek nam stizu poruke da zrtvujemo sadasnjost za sutra. Znaci isto tako po toj logici da cemo zrtvovati danasnju srecu za srecu sutra, a sutra za prekosutra itd. Ustvari nikad necemo biti sretni!!
Ovo se cesto pokaze kad recimo izadjes u setnju u sumi da se odmoris. Kako hodas kroz sumu tako razmisljas o stvarima koje trebas uraditi, rijesiti, isplanirati ili o stvarima koje su se desile. Jesi li uradio to sto si trebao, jesi li rekao sta si trebao itd. Tako da taj momenat da uzivas u sadasnjost istog trena nestane kad pocnes razmisljati o drugim stvarima.
Drugi primjer je kad lezis na plazi i razmisljas o tome sta ce tvoje radne kolege reci kad se vratite sa odmora. Jesi li dovoljno pocrnio? Kad dodjes na posao zudjeces za plazom….
Citas knjigu i primjetis da si procitao 3 stranice i nemas pojma sta si ustvari procitao? I to je jedan primjer kako ne znas uzivati u sadasnjost.
Ljudi koji cesto izbjegavaju sadasnjost teze tome da uljepsavaju buducnost. U nekom posebnom momentu ce se njihov zivot promijeniti i sve ce biti bolje, postace sretni. Kad stigne taj momenat kao npr matura, vjencanje, unapredjenje na poslu i slicno onda ce zivot da zapravo zapocne. Ali… u vecini slucajeva se ustvari ti dogadjaji pokazu puno manje spektakularni nego sto smo ocekivali. I nista se ne mijenja. Ovaj nacin razmisljanja da ce se nesto desiti i da ce se zivot drasticno u bolje promijeniti je ustvari dosta opasan nacin razmisljanja jer se ljudi razocaraju i cak mogu u depresiju da upadnu.
Kad unazad gledas na svoj zivot primjetices da se rijetko kajes zbog necega sto si ucinio. Ljudi se obicno kaju zbog stvari koje nisu ucinili. Zato vam treba biti poruka da uradite to sto zelite! Uzivajte u sadasnjost i u svakoj sekundi sto mozete. Dajte vrijednost sadasnjost i ne dozvolite da uvijek razmisljate o buducnost ili proslost.
A couple of days ago I went with a friend of mine to a children café, so that our children can play with each other. I must say I really liked it. Everythings is about children, there are toys and the rooms are furnished in such way that the children hardly can hurt themselves. I have only seen this kind of cafées in Munich ( I do admit I have never searched for such in any other town) . During the time that children play the grown ups can drink a coffee and chat. It is not cheap it costs between 3 and 4.5 € only to use the rooms, but a rainy day like today, it is definitely worth it. The pictures are taken from their official homepage . Next time I go there I will take some more pictures of the rest of the rooms.
Neki dan sam kcerkom otisla u jedan djeciji kafic (Kleine sportgeister) da se malo igra sa prijateljicinim sinom. Moram reci da mi se kafic pravo svidio. Ovakve kafice sam samo u Minhenu vidjela (priznajem na drugim mjestima ih nisam ni trazila). Sve se vrti oko djece, sobe su uredjene sa raznim igrackama, obezbjedjene da se djeca ne mogu udariti. Dok se djeca igraju, odrasli uzivaju u kafi 🙂 Jes da kosta 3-4,5 Eura samo da udjes ali kad je vani kisa onda je definitivno vrijedno tamo otici. Slike su sa njihove kleine sportgeist, a kad odem jos jednom uslikacu ostatak soba.
Onaj osjecaj kad vidis auto koje ti se svidja i znas da ga nikad u zivotu neces imati… Cak ponekad i pomislim sta da imam toliki novac da mogu sebi priustiti auto od 100 000 ili 200 000 eura. Da li bih ja to stvarno kupila sebi? Ja licno misli da ne bih, jer toliko ima pametniji stvari za uraditi i vidjeti za taj novac. Haj ne bili me “strefio” taj problem… Igram loto opet. U petak/subotu je 75 miliona eura jackpot. A sta bih sve uradila sa tim parama….
That feeling when you see a car and you know that you will never ever own such a car.. And then I catch myself thinking, even if I had that amount of money, would I really by a car for let´s say 100-200 000 euro? I don´t think so. There are soo many other things I would rather spend my money on. On the other hand I wish I had such problems… I am playing lotto again. This time the jackpot is 75 million Euro… I would do soo much with this money…
I onda vidim Adu. U toj citavoj hali Audija, sa nekom ogromnom novcanom vrijednost, njoj je najzanimljiviji crveni balon…
And then I see Ada. In this huge hall with all these expensive cars, all that matters to Ada is her red balloon...Makes me change the perspective a little bit 🙂
Protesters in the Bastille Square in Paris for the traditional May Day march in 2002. Photograph: Laurent Rebours/AP
If you see a history of May Day in the newspapers this year, it is most likely to recount the mystical, medieval origins of a pagan fertility festival. And though you may never have seen a maypole in your life, you will be assured that a ribboned piece of birchwood is the sign and sanction of May Day.
Yet this has little to do with the reason that 1 May is celebrated in Britain, or why it is an international holiday, or why the Occupy movement is planning “global disruption” today. May Day is international workers day. As such, it is – in the words of Eric Hobsbawm – “the only unquestionable dent made by a secular movement in the Christian or any other official calendar”. And its past is more rowdy than is suggested by the imagery of Morris dancers serenely waving hankies and bells around.
1889-90
The origin of our present holiday lies in the fight for an eight-hour working day, in which cause the leaders of the socialist Second International called for an international day of protest to be held at the beginning of May 1890. They did so just as the American Federation of Labour was planning its own demonstration on the same date. The UK protest actually took place on a Sunday, and in London alone attracted 300,000 protesters to Hyde Park.
1890-1900
May Day festivities at National Park Seminary in Maryland, 1907. Photograph: Creative Commons/Library of Congress guardian.co.uk
Initially, May Day was intended to be a one-off protest, and in some ways quite a solemn affair. But it persisted amid a flourishing of trade unionism. The symbolism of the workers’ Easter, of rebirth and renewal, dramatised this experience of revival. And it developed a carnivalesque aspect. May Day did not merely enact internationalism and working class solidarity; it celebrated these things with the familiar paraphernalia of badges, flags, art, sporting events and heavy drinking.
1900-1918
Scottish Labour leader Keir Hardie addresses a tailors’ rally on May Day in Hyde Park in 1912. Photograph: Topical Press Agency/Getty Images
The leaderships of Europe’s growing socialist parties were often worried by the threat of repression coming from governments and businesses, and attempted to avoid excessively confrontational demonstrations. But such domesticating tendencies were counteracted by the severity of the social crisis sweeping Europe and the upheavals it produced. Even during the first world war, when protest was punishable by imprisonment and hard labour, May Day demonstrations were often flashpoints of anti-war struggle. It was at such a rally that Karl Liebnecht denounced the war before 10,000 striking workers at the Potsdamer Platz on 1st May 1916. In Britain, following the arrest of the Scottish socialist John MacLean for sedition in 1918, Glasgow workers embarked on a mass May Day strike and protest.
1918-45
Franco meets Adolf Hitler in 1940 … ‘Fascist parties had a more ambivalent attitude, largely because unlike the traditional right they needed the support of a layer of workers.’ Photograph: Lapi/RogeViollet/Getty Images Lapi/Roger Viollet/Getty Images
European governments alternately preferred repression or co-option of May Day after the first world war. The traditional parties of the right tended to prefer repression, or the threat of repression. For them, regarding the jubilant May Days in revolutionary Russia with unease, the whole thing stank of treason. Fascist parties had a more ambivalent attitude, largely because unlike the traditional right they needed the support of a layer of workers. The Third Reich declared 1 May a “national workers’ day” in 1933. But the original meaning of May Day reappeared at the darkest moments of the Nazi era, as when it was celebrated in the Warsaw ghetto which launched an uprising against the regime. Fascist Italy abolished May Day, expunging the radical working class traditions it embodied, but it also introduced a labour holiday on 21 April. Franco, who arguably waged the most vicious military struggle against the left in Spain, and who wiped out 200,000 in executions and concentration camps in the five years after his victory, simply outlawed May Day. It was not celebrated again until his downfall in 1975.
1945-2000
‘May Day assumed enlarged importance during periods of turbulence, such as during the miners’ strike.’ Photograph: Keith Pattison Keith Pattison/keith pattison
In the postwar period, May Day was generally tolerated and in some cases even recognised as a public holiday. In the UK, 1 May was made a bank holiday by the Labour government in 1978. In some cases, this was part of a process in which organised labour was co-opted, resulting in the holiday becoming an observed ritual and little more. But it continued to inspire astonishing upheavals – May Day protests played a significant role in the Portuguese revolution of 1974, as well as in the uprisings against apartheid in the 1980s. And even in less dramatic circumstances, it assumed greater importance during periods of turbulence, such as during the miners’ strike.
2000-2012
The May Day riots in 2000. Photograph: Sean Smith/Guardian
May Day returned as a militant, if convivial, protest in the UK in 2000, due to the convergence of a broad coalition of activists under the rubric of anticapitalism. The combination of seriousness with playful exuberance was arguably in the best traditions of May Day, even if some statues were briefly defiled. The response of police, which was to develop and refine the technique of “kettling” over a number of years, was traditional in a less august sense.
‘Statues were briefly defiled.’ Photograph: John Stillwell/PA
The Tories were reported last year to be considering scrapping May Day. The associations with a moribund labourism – or worse with anticapitalist tumult – are hardly obliging in the effort to cultivate a business-and-shopping facade for Brit-town. Yet it would be a futile gesture on their part. This impression on the international calendar was made by workers without the blessing of governments, and the evidence of history suggests that it can survive far worse interdictions. The fact that Occupy has now selected 1 May as the moment for another offensive attests to the enduring relevance of May Day as international workers’ day.
Stanje neodlucnost se moze u raznim jacinama pokazati. Od totalnog inaktiviteta (paralize) do lagane neodlucnost i nesigurnost. Trebas posmatrati na koji nacin se paralizujes i od kojeg osjecaja. Da li te ljutnja sprijeci da nesto kazes, osjecas ili uradis nesto? Ako je to tako, onda si usao u stanje neodlucnost. Da li se stidis toliko da te sprijecava da sretnes nove ljude, a volio bi ih upoznati? Pomaze li ti mrznja i ljubomora da dobijes cir na zeludcu ili visok pritisak?Ili da ne mozes normalno na poslu funkcionisati? Je li ne mozes spavati ili voljeti zato sto imas taj negativni “sad/u sadasnjost”-osjecaj? Ovo su sve osjecaji opisani koji dovode do stanja neodlucnosti, gdje ti kao osoba ne funkcionises kako treba ili kako bi volio.
Evo par primjera kad mozes biti u tom stanju neodlucnost, od teskih do laganih slucajeva:
ne mozes lijepo sa svojim partnerom ili djecom pricati iako bi to volio
ne mozes raditi sa nekim zadatkom sto te zanima
ne volis iako bi htio voliti
sjedis u kuci i citav dan razmisljas
ne ides na neki sport ili nesto sto bi volio raditi jer te uvijek nesto muci
ne mozes se prezentirati nekome sto te zanima
izbjegavas pricati sa nekim iako znas da bi mala gesta puno pomogla toj vezi
ne mozes spavati jer te nesto muci
toliko si ljut da ne mozes cisto razmisljati
uvrijedis ljude koje volis
lice ti se grci ili si toliko nervozan da ne funkcionises na taj nacin sto bi volio
U principu svi negativni osjecaji rezultiraju u nekoj vrsti paralize i samo to je vec dovoljan razlog da se toga rijesis. Ima situacija gdje negativan emotivan osjecaj daje pozitivan rezultat. Npr. kad ne das dijetetu da izleti na ulicu i izgalamis se na dijete. Tvoj ljuti glas samo potvrdjuje i daje tezinu tvojoj poruci. Kad funkcionise to se racuna kao zdrava strategija. Medjutim ako galamis na druge, ne zato sto hoces nesto da kazes, nego zato sto si uznemiren, tad si sam sebe paralizovao i vrijeme je da se odviknes toga. Da se odviknes ti stetnih osjecaja na tvoje zdravlje. (O ljutnji i nacin da svoje strpljenje produzis cu opisivati u posebnom postu kasnije)