Puno razmisljam o tragediji koja se desila. Razmisljam o mentalnom sklopu raznih ljudi…
Isto tako moji roditelji vec jedno dvije godine drze maloljetne azilante kod sebe u kuci. Ta djeca nema sta nisu prosla. To su djeca iz Afrike (Eritrea i Etiopije) i Afganistana. Kuce su im ustvari bungalows, tecne vode nema ni pod razno. Ma nema ustvari nista osim kuce od gline i slame. I haj to, nego su jos i dozivjeli traume i ratove. Nekima je godinama trajao put iz Afganistana do Svedske. Radili su u Pakistanu i Iranu. Na kraj su dosli u Svedsku ilegalnim putem tako sto su platili ljude koji se bave trgovinom ljudi. Prezivljavali su put koji mnogi ne prezive. I tako zavrse u familijima poput moje.
Ja sam uvijek mislila da nakon takvog mizernog zivota kad dodjes u jednu kucu gdje ti je bukvalno sve nudjeno – imaju svoje sobe, kuhana im je hrana svaki dan, mogu ici u skolu, imaju robu dobru, telefone, mislila sam da takvi postanu zahvalni. Da imaju razumijevanja i osjecaj prema drugima. Da ce respektovati starije ili familiju koja ih je prihvatila. Ali je totalna greska. Od ovih sestero sto smo imali u kuci nisam, u zivotu svom, nikad vidjela bezobraznije djece i vecih egoista . Oni se ponasaju poput kraljeva, kao da su svijet osvojili. Pa ni pod razno im nije da se zbog nekog ili zbog neceg ubiju.
Kad zive u tvojoj kuci ocekuju da ces za njima cistiti i sklanjati i jos se ljute sto ne mogu ici na putovanja (?). Ocekuju da im se putovanja placaju a nece ni za sta da rade. Hoce i ocekuju da im sve bude poklonjeno. I citavo vrijeme traze to sto im treba. Ne odustaju. Podsjecaju me na ovaj citat.
Vjeruj da moze biti uradjeno. Kad stvarno vjerujes da nesto moze biti uradjenjo, tvoj mozak ce naci nacin da to uradi. Vjerovati u to da postoji resenje, utire put do resenja.
Dalje, ova djeca smatraju sebe vrijednijim nego iko drugi. Pojesce svu hranu ako mogu, bez ikakvog razmisljanja o tome da li ima jos neko gladan. Ako im se ne svidja hrana koju si napravio on je jednostavno nece jesti ili je baci. U mom svijetu je to neshvatljivo. Ne postoji to da bih ja mogla otici kod nekog koji je meni napravio nesto i da ja to i ne probam, da ja to ne pojedem, i valjalo ili ne kazem hvala sto ste mi napravili.
Nema sanse da ce ova djeca htjeti ista osim najboljeg telefona i to im moras obezbjediti. Poslije toga po citav dan sjede i slusaju pjesme i gledaju filmove, ali i dalje OCEKUJU da ce svako sve za njih raditi.
Kod ovo sestoro djece vlada onaj divlji instinkt gdje se radi o sopstvenom prezivljavanju. Nikome se nista ne da, a sve sto mozes uzimas jer ne znas gdje ces sutra biti.
Zanima me kako osobe koje zive u Evropi u tako sredjenoj sredini, uopste dobiju npr. depresiju, dok ovi egoisti sve prevare? Sta se toliko izmedju te dvije vrste ljudi razlikuje??
Ja mislim da je to sve u glavi i u nacinu razmisljanja. Mozda ova djeca imaju jedan jako definiran cilj (bolja buducnost u Svedskoj) u suprotnost ovih sto to nemaju (ili imaju 1000 ciljeva) pa se “izgube” i i ne znaju vise sta ce i kako savladati probleme. Sta vi mislite?