Razmisljam kako se nakon jedne tragedije ljudi cudno ponasaju.
Imam teoriju da se ljudi, previse brinu pogresnim stvarima. Recimo neke stvari su kod nas ljudi apsolutne tabu teme. Ne smije se pricati o tome, jer “sta ce ljudi reci”. A pogotovo kad cujem da je svemu mati kriva (isto kao i zene kad ih muz vara…wtf?). Jezim se na to. Ja sam ubjedjena da su mame zadnje te sto skontaju da im djeca imaju npr. depresiju, ili da se drogiraju ili sta god drugo. Kako ce vidjeti, kad ne vide sumu od drveca.
Zato je bitno da ljudi/prijatelji u okolini reaguju i kazu roditeljima da su zabrinuti i zbog cega su zabrinuti, i ubijedjena sam da bi svaki roditelj sve u svojoj moci onda uradio da pomogne djetetu.
Kad razmislim u zadnje vrijeme sam dosta ljudi srela koji su imali manje vise simptome depresije sto me malo zabrinjava jer su mladi, a treba jos dugo deverati.
Nesto razmisljam kako je kod nasih ljudi traziti profesionalnu pomoc kad imas te neke psiholoske tegobe. Ljudi odmah stavljaju to jednako sa… da si poludio. I ako se sazna da si (slucajno) isao kod psihologa oni odmah zakljucuju da ti je odmah genetski kodirano da si sklon da poludis…ergo bice ti djeca luda…Nigdje veze. Ali jako opasno razmisljanje jer upravo zbog toga veliki broj ljudi ne trazi profesionalnu pomoc. Otkud uopste takvo razmisljanje? Zar nije bolje da te psihicke tegobe gledamo malo neutralnije, isto kao i ostale bolesti. Da pomognemo jedno drugom ako je teska situacija. Da kad vidimo da neko ocigledno nije dobro, da ga/je kontaktiramo (na fin nacin) i predlozimo da trazi profesionalnu pomoc, BEZ da dobije osjecaj da je poludio/la.
Manje sredine na balkanu su čista bolest. Odatle iko sa imalo izraženon individualnosti mora il bižat što prije il naučit živit sa par ljudi koji ga zanimaju a ostale ne primjećivat. Ima puno ljudi kod nas koji su tako ajmo reć, merhametli, da se ne znaju zauzet za se. Donekle san i ja taki. Iman tu crtu i u porodici, svi imamo tu crtu da smo onako, dobri al se ne znamo baš snać i zauzet za se. Ima to nešto i sa vjeron povezano, jer se svi moji iz obitelji baš naslanjaju jako na vjeru i na Boga da in pomogne i to je dobrin djelon zato što su svi tako ranjivi i nesigurni. Iako ne vidin što bi vjernicima bilo teže to objasnit? Ne vidin šta ima posebno vjernično il ateističko u samoubojstvu, isto ko i u ubojstvu npr. Naprosto je eto, posluša zlo u sebi, nije moga nosit križ koji mu je dat, kako bi to kršćani rekli i podlega je. Mislin to nije moje objašnjenje al mi djeluje da bi katolici tako nešto rekli. Al mislin ne bi oni se nad tin ni zamišljali nego bi samo rekli da je to tragedija i nadali se da će mu Bog pomoć, da će mu se smilovat.
To za psihologa i te stvari znan i sam dobro, jer san iša psihologu i jasno, to smo krili od ostatka sela al na kraju je par ljudi i saznalo, a ja još iman sestru koja je imala nervni slom pa je i oficijelno ‘luda’, što je još teže. Al jebiga, naučiš bit bitniji sebi od mišljenja drugih, neki to ne mogu nikad naučit. Iako ja mislin da većina ljudi neće da prizna sebi da ima probleme. Mislin da je to jako često slučaj. Majka je ‘kriva’ jer smo mi patrijarhalna sredina pa ljudi ne žele odrast nego žele da ih mater tješi cili život i brine se o njima. Iako i nije baš toliko, bar ne u mom selu naglasak na materi nego općenito na roditeljima. I iskreno roditelji i jesu krivi ako ne prepoznaju neke probleme u slučaju kad su bar veliki problemi. Mislin sad ne znan kakvi su mu roditelji ni kako se je on ponaša, ne mogu o tvom prijatelju pričat, al inače, imaju roditelji krivicu ukoliko ne poznaju svoje dite. Iako daleko od toga da su oni glavni krivci.
Godiste moje Srece 🙁
Svi mi trebamo jedni s drugima.vise pricati, kao sto je alki pisao i paziti na tudje pravo…