Pretpostavljam da svaki čovjek barem jednom u životu doživi onu crnu rupu kad mu nije ni dočega. U tom momentu ne vidi nikakvo rješenje. Problem te konzumira. Život i misli se počnu vrtiti oko tvog negativnog osjećaja. A problem u biti nije definisan osim što se mizerno osjećaš.
Ja sam ušla u takvu fazu nakon mog doktorskog. Trajalo je dugo i eskaliralo je kad sam zatrudnila..
Upala sam u situaciju gdje nisam više znala ni šta hoću, niti šta me čini sretnom. Nekako mi je sve postalo svejedno i polako sam tonula u tome. Veza sa mužem je bila katastrofalna. Kad sam sa njim pričala nije absolutno razumio problem (što razumijem sada, ni meni nije moj problem bio jasan). Njemu je moj problem bio banalan a meni je svijet bio jedna velika crna rupa iz koje se ja probavam izčupati.
Radila sam testove na internet ono tipa da li si depresivna. Svaki put sam dobila odgovor da se javim doktorima i tražim pomoć. Ali ipak nisam. Nekako to nisam mogla prevariti da MENI treba pomoć. To je udar na ego tipa nisam luda. Isto moje razmišljanje je bilo “ofarbano” od moje okoline, neću reći odgoja jer nije baš da smo pričali o “takvim ” stvarima kod kuće. Bila je to neka vrsta bosanskog mentaliteta da si slabić i “poremećen” ako ti treba “neko drugi da riješi “tvoj” problem “. Švedi i Njemci su tu puno otvoreniji.
To mišljenje da možes sam svoj problem riješiti me tako nervira jer ako te ruka boli ideš kod doktora. Ne čekaš da se “samo” riješi.
Zašto se tako ne razmišlja i o našem duhovnom stanju? Zašto ta sramota i odbojnost prema duševnim problemima? Da smo otvoreniji kao društvo znam bar 3 osobe koje bi i danas najvjerovatnije bile žive i čije familije ne bi trebale da dožive nevjerovatne tragedije samo zato što je društvo učahureno i izkompleksirano.
Da skratim priču odlučila sam, po preporuci, da odem kod jednog “life coacha”. Bilo mi je glupo platiti 100€/h, ali eto obećala sam otići bar jednom. Sad kad gledam unazad to su najbolje investirane pare u mom životu! Tako da ako samo pomislite da vam treba neka pomoć onda je tražite. Novac ćete ionako potrošiti.
Kad tražite life coacha gledajte da su certificirani. Meni je jedna life coach rekla da gledam life coach koji su certificirani od “international coaching federation”. U Švedskoj i Njemačkoj su aktivni, ne znam za Bosnu.
Prvi put kad sam otišla kod life coacha se i ne sjećam puno. Mozak mi je bio kao vata. Šta me god pitala ja nisam znala odgovoriti. Osjećala sam se kao tele koje gleda u šarena vrata. Pričale smo dugo i dobijem prvi zadatak da uradim.
Malo sam se iznenadila (i iritirala) jer sam mislila da će to biti odem tamo, malo pričam, i problem se riješi. Nisam baš očekivala da se sama moram potruditi i za to još platiti 100 Eura.
Zadatak koji sam dobila je bio “jednostavan”. Life coach mi je rekla- “Zapiši 10 vrijednosti koje su ti bitne!”.
Tipa zdravlje, familija, novac, lojalitet itd.
Zadatak se ispostavio jako, jako težak. Prvo mozak mi je bio kao vata. Nisam znala ni šta hoću, ni šta mislim. Sve mi je bilo naporno. Sve veselje je nestalo. Život se osjećao nekako bezvrijedan. I u tom svemu ja ću pisati neke vrijednosti. Ali haj da vidim i to.
Life coach mi je rekla da kad zapišem te vrijednosti da ostavim tu listu da se “slegne”. Nakon dvije sedmice da isti zadatak uradim. I tako to dok na kraju ne zapišem iste stvari svaki put.
Znači zapiši 10 najbitnijih vrijednosti u svom životu. Je li to familija, zdravlje, lojalitet, novac, iskrenost itd. Budi prema sebi iskrena.
Trebalo mi je dva ako ne i tri mjeseca da napišem listu.
Ako niste već zapisali svoje vrijednosti onda vam preporučujem da to uradite.
A u drugom dijelu ću napisati šta da uradite kad taj zadatak završite 🙂
Puno pozdrava