Danas sam nesto interesantno o odgoju procitala o kojem nisam nikad razmisljala. Tako jednostavno a tako mocno. Pisalo je izbjegavaj koristiti rijec “ako“. Vrlo lako to postane prijetnja. Npr. “Ako jos jednom bacis loptu blizu prozora neces dobiti bonbone (bombone) u subotu ” ( U Svedskoj djeci daju bonbone samo subotom, jer secer puno vise unistava djecije zube nego zube od odrasli, plus sto se djeca lakse navuku na secer.) , ili kako bi to u Bosni bilo “Ako jos jednom bacis loptu blizu prozora, razbicu te!“.
Kratka analiza…
Kad bi meni neko tako rekao ja bih se naljutila i kontala “ko si ti da meni kazes sta cu ja raditi?“. Lupala bi loptom dok ne razbijem prozor. Bilo bi mi poslije zao, jer kao dijete nisam razmisljala da loptom mogu razbiti prozor, ali sta me izazivas??
A da mi neko objasni “Sine, ako preblizu lupas loptom, moze ti odletiti lopta na prozor i razbices prozor. Znas da nije fin osjecaj kad se nesto razbije i ja (mama/tata) postanemo tuzni ako razbijes prozor.”
Recimo ova taktika traje puno duze nego ona prva. Sigurno neki 30 sekundi duze. Ali bi kod mene puno bolje palila nego ona “ako”.

Cest argument kod ovih sto su za to da se djeca tuku kazu da je do djece ako ih tuces ili ne (znate ono “bezobrazna” djeca)…ALI…

tako kazu i ljudi koji tuku zene. Da je do zene…i da je zasluzila…

(Tu se sjetim moje majke, koja je 50 godina u braku bila sa mojim didom rahmetli. 9.oro djece imaju. Ona meni prica dok dize ruku i pokazuje “Da je moj Salko mene, ne udario, nego samo dignuo ruku na mene, sve bih 9.oro ugusila i za njima skocila u Unu”. I vjerujem joj. Ona bih to uradila. Zamisli te psihe…)