This weekend was something special. For long time, to be exact, last time I went somewhere alone without my kids was two years ago. So for two last years, I have had a kid hanging on my legs constantly. Last two weeks, surprise surprise, they were again sick. On Saturday I just lost it. I couldn’t manage it anymore. I felt I needed some space alone or I would explode. I needed some socialising with friends. Talking on a higher level than a four year old girl.I grabbed my things, said bye, the kids where crying and crying making me feel bad. Ensar actually also commented and made me feel bad. However, I ignored them all. I had enough, I just left. The moment I sat down in the bus, (I took the bus it was 10 times cheaper than the train (14 euro!!), I just relaxed. I haven’t relaxed like that for ages. I travelled for four hours. It felt like a spa visit. I listened to a book and I slept. Talk about that the view of things changes when having kids. I will definitely do that more often.In Munich I met THE important friends. The ones that have been through my life the last 15 years. It is special. I am so happy I have them. After two days I went back to Karlsruhe. Calmer, more satisfied. With some new insights. My friends are a treasure that no money can pay. I am so grateful to have them and I really really miss them…
[/su_custom_gallery]
Ovaj vikend je bio nešto poseban. Dugo vremena, da budem tačna, zadnji put kad sam negdje sama išla bez djece je bilo prije dvije godine. Tako da zadnje dvije godine, nije prošao dan da mi djeca bukvalno nisu visili na nogama. (A prije toga još dvije godine)I, iznenađenja, opet su zadnje dvije sedmice bili bolesni i kod kuće i u subotu mi jednostavno pukne film. Pa stvarno. Nisam više mogla.Trebalo mi je malo vremena za sebe, malo mjesta, malo mene ili ću eksplodirati. Trebale su mi prijateljice da možemo malo pričati…na malo viši nivo nego jedna četverogodišnja djevojčica. Pokupila sam svoje stvari, rekla doviđenja, djeca su plakala, a i Ensar je komentarisao tako da sam se prilično loše osjećala. Ali ne toliko da nisam shvatila da mi treba odmor od svega. Otišla sam…Sjela sam u autobus, 10 puta je jeftiniji nego voz, i krenula za Minhen. Sjela i opustila sam se. Ja miline!
Nikakva djeca koja vrište, i traže pozornost. Nikakvo plakanje. Nikoga nisam morala paziti da ne strpa nešto u usta. Nisam trebala nikoga hraniti. Milina.
Osjećala sam se kao u spa. Slušala sam knjigu i spavala. Uživancija!
U Minhenu sam srela moje prijateljice. One koje su sa mnom već 15 godina što kažu i u dobrom i u zlu. Što te spuste na zemlju, što te dignu u nebesa. One što nikad ne žele nešto loše i koje kažu kad nešto pogriješim. Koje ti daju novi uvid u rješenje u tvom problemu koji zapravo nije problem. To su one rijetke prave prijateljice. Tako sam zahvalna što ih imam. To je bogastvo koje novac ne može kupiti. I stvarno mi nedostaju ovdje…
Last week, after arriving from Sweden, we made a spontaneous birthday party for Ada with our friends from Munich. Thank you for the beautiful gifts you gave Ada and I hope you enjoyed it. Here are some pics from the birthday.
Prosle sedmice, nakon dolaska iz Svedkse, spontano smo jos jednom proslavili Adin 2.i rodjendan sa prijateljima iz Minhena. Hvala vam na predivnim poklonima i nadam se da ste uzivali. Evo par slika sa rodjendana.
Yesterday, Ada and I where flying to Munich. She was great. The moment we took off Ada fell asleep. What more can one ask? AND it was her first time in her own seat 😀
Another thing that is going excellent is my Robert Friman stock. For days it is increasing in value which feels great. The only problem is I didn´t buy so many of them. Isn´t it typical. The stocks you buy the least of usually turn out to be the best ones…Maybe not for real but that is how it feels like.
Jucer smo Ada i ja letile za Minhen. Bila je super. Istog momenta kad smo poletjeli Ada je zaspala. Sta vise pozeliti? A i bio joj je prvi put da ima svoje sjediste 😀
Druga predobra stvar su moje Robert Friman dionice. Zadnjih dana su se toliko povisile u vrijednost i to se super osjeca. Jedini problem je sto ih nisam puno kupila. Zar to nije tipicno? Bas one dionice koje si najmanje ih kupio/la su te koje se na kraju pokazu najbolje… Mozda to nije stvarno tako ali se tako osjeca…
Last weekend was busy. Friday evening I met my friends that I haven´t met in ages. We met in the café Happy Fildjan. If anyone is interested to try bosnian food do it at Happy Fildjan. The food is really tasty, fresh and well made. We even got an honor to get a picture with the owner of the café / restaurant 🙂Prosli vikend je bio pun dozivljaja. Petak uvecer sam izasla sa prijateljicama koje nisam vidjela 100 godina. Sreli smo se u Happy Fildjanu. Cak smo imali cast da se slikamo sa gazdom kafica/ restorana :)Since, me and Ada where flying to Sweden on Sunday, I met my friend Vindi at Saturday. Both of us are chocolate lovers so we went to the best (chocolate) store in the city to buy my niece some chocolate. She loves the Valhrona Dulcey, white chocolate so that is a must to bring her. Me and Vindi “tried” (ate the whole chocolate) a Sea Salt chocolate (the one she holds in her hands) and it was delicious, so I recommend it. The evening we finished off with the best Maschaua soup in the city at the Afghani restaurant Nigin. Posto smo ja i Ada isle za Svedsku u nedjelju, subotu sam provela sa mojom prijateljicom Vindi. Obe obozavamo cokoladu tako da smo otisle u najbolju prodavnicu u gradu da kupim mojoj necakinji malo cokolade. Necakinja voli Valhronu Dulcey, bijelu cokoladu i ne smijem joj na oci bez nje 🙂 Vindi i ja smo “probale” ( pojele smo je citavu) jednu sa Morskom soli (drzi je u ruci na slici) i bila je predobra. Probajte je i vi. Vecer smo zavrsili sa najboljom afganskom Masausupom u gradu u afganskom restoranu Nigin.
The morning we spent with Ada´s dear friend Kian and his mother. I have heard of it but now was the first time I went to the Winterspielplatz. We arrived around 10h and where among the last ones to be let in because they are getting full very fast. The staff is friendly, it is for free 😀 so I recommend this place if you do not mind having hundred screaming kids around you…The pics were taken when all the children went out.
Jutro smo proveli sa Adinim dragim prijateljem Kianom i njegovom mamom. Culi smo za ovo, ali pp prvi put smo bile u Winterspielplatz-u. Stigli smo poprilicno kasno, oko 10h i bili smo medju zadnjima koje su pustili da udju jer je vec puna sala bila. Osoblje je jako prijatno, dzabe je tako da vam preporucujem da dodjete ako vam ne smeta neki stotinu vristajuce djece. ..Slike sam uspijela uslikati kad su sva djeca izasla.
Tollwood is a festival that I would cordly recommend for the ones that have the possibility to visit Munich. There are a couple of huge tents where bazaars are located. There is also one tenth called the world salon with exhibitions with new themes every year, and a tent with all possible international restaurants. The bazaars are full of unique handcraft why the price is according to that. Nonetheless there are beautiful things one can see. Between these tents there are stands selling souvenirs, sweets, food, glühwein and so on. There are also quite a number of bars where one can take a glühwein or good bavarian beer. This year at the entrance of Tollwood stands an army of humans made of trash (cans). It is impressive and made me reflect about the society we live in…how much trash we produce but also how we see human beings. As trash!
In the world saloon the theme of the year is the “value of survival”. How can we get a steadier life with one another? What is happiness? How much less is more? Tollwood je jedan festival, kojeg bi preporučila svakom ko ima priliku da posjeti Minhen. Ima par šatora u kojima se nalaze pijace sa svakakvim ručno pravljenim unikatima, tako da su i cijene više nego na jednoj ”običnoj” pijaci. Ima jedan šator hrane, sa internacionalnim jelima kao i šator sa muzikom uživo. Između šatora su postavljeni barovi, štandovi robe, slatkiša, hrane i ”glühwein”, što je u principu kuhano vino. Šatori su ogromni tako da ima i sta vidjeti.
Ove godine na ulazu Tollwooda stoji armija statua napravljena od smeca (konzervi).
Dosta impozantno vidjeti i mene je navelo da razmisljam o nasem zivotu sto se tice koliko proizvodimo smece, ali isto kako danasnji sistem gleda ljude kao smece. Inace u salonu svijeta se ove godine prelazi tema “Vrijednost prezivljavanja”. Kako doci do mirnijeg zivota jedni s drugima? Sta je sreca? Koliko manje je ustvari vise?
Ovih dana sam OPET prehladjena pa se osjecam bezveze. Podonjaci su mi do koljena. Dzaba i sminka i sve. Ipak se Lejlom dogovorim otici na buvljak u nedjelju. Medjutim jedna navigacija koja me bacila na pogresan put, pola sata trazenja parkinga i na kraju jos Lejla rece da nema nista odlucimo otici u jedan relativno novi kafic Daherkomma. Daherkomma je nekad bio javni wc koji je pretvoren u jedan fin kafic. Cappuccino je dosta dobar a kolac je bio ogroman. Jedan dovoljan za dvije osobe. Znaci tacno onako kako treba biti 😀
It is not as drastic as that sounds. But in an old post I wrote that next round of pictures that I took in the grandiose museum Münchener Residenz would come tomorrow and that was a year ago. Since it is such a fantastic place t would be pitty not to show the pictures. Enjoy!
Nije tako drasticno kao sto zvuci. Nego sam u jednom starom postupisala ako sam bila u Minhenskoj residenciji i toliko sam imala slika da sam drugu rundu rekla objaviti “sutra”. Medjutim zaboravih i od sutra prodje godina dana. Upravo naleti na te slike pa rekoh da ih objavim jer je muzej stvarno fantastican i vrijedan pogledati. Uzivajte!
Sinoc sam nakon toga sto je Ada zaspala, pozurila do Happy Fildjana da se sretnem sa svojim dragim prijateljicama Lejlom, Suadom i Amrom. Bas se duugo nismo srele. Imale smo, kako to biva kad se dugo ne sretnemo, 1000 tema. Medjuostalima smo diskutovale bas ovaj veliki val sirijskih prognanika, strahove ljudi i izmjenile smo nasa razmisljanja o izbjeglicama i kakav ce imati uticaj na drustvu kad dodju ovamo. Pricale smo o djeci koja jednostavno nestanu kad je toliki val ljudi na stanicama (kolodvorima). Neki dan na vjestima pricaju kako je 200 (!) djece nestalo sa centralne stanice u Berlinu. Zamislite to. Jednostavno nigdje nema traga od njih. Pedofila i silovatelja koliko hoces ima sada koji kao lesinari lete oko te djece. Uzas i strava!
Dalje su interesantne teme bili kako je to nama zenama kad trazimo poslove. Pitanja poput da li je nase drustvo stvarno toliko emancipovane koliko mislimo da jeste smo diskutovale. Kad razmislim malo trebale smo se snjimiti. Bila bi dobra emisija 😀 Zamislite jedan ekonom, lingvisticar-ekspert komunikacije, ginekolog i biolog. Zar to nije sareno drustvo 😀
Nisam nesto dobro spavala. Legla sam kasno, dok sam sve spakovala trebal mi vremena.Odspavala sam 2-3 h. Trebale smo Ada i ja krenuti na aerodrom u 6.30h pa nisam mogla uzivati u dugom jutru. Haj sve to, nego sam sanjala isto. Horor san. Sanjala sam da idem mec protiv Sanje Samardzic. I stojim ja u ringu i svi oko mene vriste kako sam super, zvizde i daju mi podrsku. A ja tamo stojim i mislim “otkud ja ovdje? I Sta cu ja uopste ovdje?. Moram priznati da sam se prepala kako cu biti “bjena”. Probudila sam se sva u stresu.
Buraz je dosao po mene tako da smo stigli na vrijeme bez nekog stresa. Bas mu hvala, nije bas da se nekome da ustati u 5h da vozi mene na aerodrom. Put je super prosao, ali brate kad smo sletili u Minhen trebalo je par minuta da prodjemo oblake. Bas je totalno sivilo :/ Haj bice bolje.
Srela sam jednu jako zanimljivu osobu iz sjevera Svedske. Nadam se da cemo ostati u kontaktu. A sad valja Adu zabaviti… Sayonara
Ada je fascinirana avionima 😀
Bye bye Svedska
zzzzz
Danas je Ada prvi put sama uspjela da poreda ovaj toranj. Cestitam ljubavi 😀
Prosli vikend je bio pun dozivljaja. Petak uvecer sam izasla sa prijateljicama koje nisam vidjela 100 godina. Sreli smo se u Happy Fildjanu. Cak smo imali cast da se slikamo sa gazdom kafica/ restorana :)Since, me and Ada where flying to Sweden on Sunday, I met my friend Vindi at Saturday. Both of us are chocolate lovers so we went to the best (chocolate) store in the city to buy my niece some chocolate. She loves the Valhrona Dulcey, white chocolate so that is a must to bring her. Me and Vindi “tried” (ate the whole chocolate) a Sea Salt chocolate (the one she holds in her hands) and it was delicious, so I recommend it. The evening we finished off with the best Maschaua soup in the city at the Afghani restaurant Nigin. 
Posto smo ja i Ada isle za Svedsku u nedjelju, subotu sam provela sa mojom prijateljicom Vindi. Obe obozavamo cokoladu tako da smo otisle u najbolju prodavnicu u gradu da kupim mojoj necakinji malo cokolade. Necakinja voli Valhronu Dulcey, bijelu cokoladu i ne smijem joj na oci bez nje 🙂 Vindi i ja smo “probale” ( pojele smo je citavu) jednu sa Morskom soli (drzi je u ruci na slici) i bila je predobra. Probajte je i vi. Vecer smo zavrsili sa najboljom afganskom Masausupom u gradu u afganskom restoranu Nigin.
