Prije nekoliko godina, dok smo još živjeli u Americi, dijete me poslalo u garderobu da obučem nešto zeleno. Bio je St. Patrick’s Day, a ako ne obučeš zeleno, doći će leprechaun i uštipnuti te. Nisam baš sigurna kakve veze irski vilenjaci imaju s mojom garderobom, ali eto, poslušah dijete.

Tek što prođe St. Patrick’s Day, kod prijatelja već počinju pripreme za Uskrs. Korpice, farbanje jaja, grančice s pupoljcima, ukrašavanje kuće. Djeca jedva čekaju da traže jaja koja su odrasli sakrili. Dakle, prvo ih sakriju, pa ih onda svi zajedno traže. I svi sretni!

Zatim dolazi švedski midsommar. Jagode, cvijeće, veliki sto pun hrane. Prođe ljeto, taman postane dosadno, eto Halloweena. Bundeve, kostimi, slatkiši. Pa Thanksgiving, Božić… I tako ukrug.

Za svaki praznik postoji neka boja, miris, hrana, priča i običaj. I uvijek se nešto priprema.

Kada sam vidjela da u školi djeca upoznaju Diwali, Hanuku, obilježavaju afroameričku historiju i još svašta nešto, pomislila sam: pa čovječe, ako već upoznajemo toliko različitih tradicija, zašto ne bismo i muslimanske, a pogotovo bosanske?
Ne zato da djeca moraju u nešto vjerovati- u mom slučaju čak naprotiv- nego da nauče upoznati i poštovati i taj dio svog porodičnog naslijeđa. Pogotovo danas, kada se o muslimanima toliko često govori u negativnom kontekstu. Ne bih voljela da djeca zbog toga i sama počnu gledati na te običaje kao na nešto manje vrijedno.

Ali ono što mi je u svemu tome najzanimljivije nisu ni praznici ni religija. Nisu čak ni kolačići, ukrasi i pokloni.

Nego sav onaj trud koji prethodi slavlju. Jer slavlje je, zapravo, kruna svega što su zajedno osmislili, isplanirali i napravili….I baš taj dio smo mi sa svojom djecom, čini mi se, pomalo propustili.

Djeca razmišljaju koga pozvati, gdje i kada nešto organizovati, šta pripremiti za jelo, kako ukrasiti prostor. Prave čestitke, režu, lijepe, boje, smišljaju. Šveđani za to imaju odličnu riječ — pyssla, Njemci kažu basteln.

Uče kako dočekati goste, kako se ponašati za stolom, ponekad čak i ustati pred svima i održati mali govor. I sve to kroz igru, bez osjećaja da ih neko nečemu posebno podučava.

A ono što mi je najvažnije: uče kako ideju pretvoriti u djelo.

Ne ostati samo na „mogli bismo“, nego nešto isplanirati, pripremiti, uraditi i na kraju zajedno proslaviti. Za razliku od nas odraslih, koji se često dogovorimo… da ćemo se dogovoriti.

Gledajući sve te pripreme i slavlja, počela sam se pitati: imamo li mi, Bosanci, nešto slično? Neki zajednički praznik ili običaj koji se danas ne doživljava prvenstveno kao religijski, a koji svi poznaju, kojem se raduju i za koji se zajedno pripremaju?

Možda smo nekada imali takve običaje, pa smo ih vremenom zaboravili. A možda ih još imamo, samo ja za njih ne znam.

U međuvremenu smo se preselili u Njemačku. Promijenili su se običaji oko nas, ali pitanje je ostalo.

Šta imaju Bosanci?

Postoji li neki naš zajednički običaj za koji svi znaju (osim mene), kojem se raduju i za koji se zajedno pripremaju?