Do sad vjerovatno mislis da sva ova prica o ljubav prema sebi znaci neka forma ufuranog ponasanja koja granici sa zaljubljenost u sebi. To je skroz pogresno. Ljubav prema sebi nema nikakve veze sa ponasanjem gdje svakome pricas kako si dobar. To nije ljubav prema sebi, nego se to trudis da privuces pozornost i simpatiju drugih tako kako se lupas po prsima. To ponasanje je isto neuroticno kao sto je ponasanje kod osobe koja sebe mrzi.
Hvalisavo ponasanje se motivira od drugih tako sto se osoba trudi da je drugi zavole. To znaci da sebe vrijednuje samo onoliko koliko ga drugi vrijednuje. Da nije tako, ne bi se trudila da se pokaze tako drugima da bi je drugi zavoljeli. Ljubav prema sebi znaci da sam sebe volis… i ne treba ti tudja ljubav. Nema potrebe da druge ljude uvjeravas da te trebaju voljeti. Prihvatanje sebe je sasvim dovoljno tebi i nema nikakve veze sta drugi o tebi smatraju.

Sebe voliti znaci da sebe prihvatas kao jednu dostojanstvenu i vrijednu osobu, bas zato sto sam izaberes to. Prihvacanje isto znaci odsutstvo kukanja. Ljudi koji funkcionisu skroz nikad ne kukaju- pogotovo ne kako je kamenje na plazi ostro, ili kako je nebo tmurno ili kako je sladoled prehladan. Prihvacanje znaci da ne kukas a sreca znaci da ne kukas oko stvari koje ionako ne mozes promijeniti. Kukanje je utociste ljudih bez samopouzdanja. Pricati drugima koje dijelove svog ja ne volis ti pomaze da odrzavas nezadovoljstvo, jer ljudi oko tebe stoje nemocni i ne mogu ti nista pomoci, osim da to odbijaju, ali im onda ti ne vjerujes. Koliko god ti ne pomaze kukati drugima, toliko isto ne pomaze da tebi drugi kuka. Ima nacin da prekines ovo bezznacajno i neprijatno ponasanje. Upitas jedno jednostavno pitanje “Zasto ti meni ovo pricas?” ili “postoji li nesto da ti ja mogu uraditi da ti pomognem?“. Kad pocnes sam sebi ta pitanja postavljati skontaces koliko je to kukanje glupo ustvari. Totalno gubljenje vremena koje bi se moglo u nesto korisno koristiti kao npr. da nesto radis da svoje “ja” pojacas, ili da nekom drugom pomognes.

Ima posebno dvije stvar gdje se kukanje definitivno ne cijeni
1. kad kazes da si umoran
2. kad kazes drugome da se ne osjecas dobro

(i u Bosni/Balkanu mogu dodati ovaj primjer sto meni ide na zivce
3. Kad kazes da nemas para )

Ako si umoran ima puno stvari koje mozes uraditi da to rijesis, ali kukati nekoj jadnoj osobi je cista uvreda te osobe. A i nece te napraviti manje umornim. Ista logika vrijedi za “ne osjecam se dobro” a po mom iskustvu isto tako vrijedi i za “nemam para”.

Kukanje sprijecava da zivis svoj zivot efikasno. To ohrabruje samosazaljevanje i paralizuje tvoje napore da dajes i primas ljubav. Smanjuje isto mogucnost da poboljsas stanje veza u tvom socijalnom zivotu. Daje ti koji minut paznje, ali isto skrece paznju ljudi koji te prokontaju.
Ako sebe volis onda je kukanje pred drugima, koji ti ne mogu nista pomoci, jedna apsolutno nemoguca stvar za odbraniti. Ako primjetis detalje kod sebe (ili kod drugih) koje ti se ne svidjaju , onda ti je bolje umjesto da kukas, da pocnes aktivno raditi na tome da provedes potrebne promjene.
Drugi put kad se sretnes drustvom gdje se vise od cetiri para tu nalaze, probaj provesti ovaj mali zadatak.
Zapisi koliki se dio price stvarno provede sa kukanjem. Kukanje na sebe, na druge, o vremenu, o politici, o parama itd. Kad se sve zavrsi i kad svi odu kucama upitaj se “Koliko je ustvari to kukanje cemu sta doprinjelo?” i “koga ustvari stvarno interesuje o cemu smo kukali?“. I slijedeci put kad ti se kuka, sjeti se tog beznacajnog kukanja te veceri…

(Provesti danasnji dan kukanjem o jucer, nece sutrasnji dan uljepsati.)