There is this color of the evenings in Sweden. I haven´t seen it anywhere else. It is  magic. The color (it is much more intensive) I cannot catch via camera but you can still get a glimpse of the sunset

Ima nesto posebno sa bojom neba u Svedskoj. Nisam tu boju nigdje drugdje vidjela. Prosto je magicna. Ne mogu boju da uhvatim kamerom (mnogo je intenzivnija) ali mogu ipak da vam barem malo probam docarati tren zalaska sunca 🙂

Danas je bio prelijep dana. Otisli smo do Koppatältet gdje smo nekih par sati proveli. Ada je ganjala svoju sjenu. Mislila sam da je vec skontala da je njena sjena, ali danas mi se cinilo da bjezi od nje tako da nije najvjerovatnije jos skontala sta je sjena. Danas je i Zoe odlucila da ce doci kod mene. Meni to smijesno kako ona to iz cista mira samo kaze “keka idem sa tobom kuci” . Kod kuce su ona i Ada haos pravili u stanu. Hem su pravili torte od lego dijelova hem su trcali. Sve su htjele raditi osim spavanja. A i farbali su sliku bojama. I mogu reci da su Vlatka i Zoe pravo fin crtic nacrtali 😀
Solna by night (Solna noci) Ovo su farbali pogled sa balkona

Jutro je pocelo kaoticno. Kasno smo se probudile pa sam se zurila jer sam imala termin za ….tretman lica ? Ali haj ti Adi objasni da se mama zuri. Ne razumije ga! Zar to nije bajno? Kad uopste ne razumijes taj koncept. Kamo srece da smo i mi odrasli takvi. Da bih stigla na tretman morala sam kao luda trcati i dosla sam sva preznojena …. to samo kod mene ima:/. Nema veze! Uzivala sam kao princeza. I svaki put se pitam sto cesce ne odem:)  A sad je vrijeme za caj i kolace  bujruuum:)

Najljepsi osjecaj je kad radis ono sto ljudi kazu da ne mozes raditi...

Uvijek se sjetim prijatelja koji radi u jednoj “tehnickoj” firmi. Imali su godinama problem za koji su svi zaposlenici znali da se “ne moze rijesiti”. Kad su zaposlili novog momka, “zaboravili” su mu reci da se taj problem ne moze rijesiti. Tako da jadnicak nije znao da je nerijesiv problem i RIJESI ga. Sta´s? Desi se i najboljem 😀

Puno razmisljam o tragediji koja se desila. Razmisljam o mentalnom sklopu raznih ljudi…
Isto tako moji roditelji vec jedno dvije godine drze maloljetne azilante kod sebe u kuci. Ta djeca nema sta nisu prosla. To su djeca iz Afrike (Eritrea i Etiopije)  i Afganistana. Kuce su im ustvari bungalows, tecne vode nema ni pod razno. Ma nema ustvari nista osim kuce od gline i slame. I haj to, nego su jos i dozivjeli traume i ratove. Nekima je godinama trajao put iz Afganistana do Svedske. Radili su u Pakistanu i Iranu. Na kraj su dosli u Svedsku ilegalnim putem tako sto su platili ljude koji se bave trgovinom ljudi. Prezivljavali su put koji mnogi ne prezive. I tako zavrse u familijima  poput moje.
Ja sam uvijek mislila da nakon takvog mizernog zivota kad dodjes u jednu kucu gdje ti je bukvalno sve nudjeno – imaju svoje sobe, kuhana im je hrana svaki dan, mogu ici u skolu, imaju robu dobru, telefone, mislila sam da takvi postanu zahvalni. Da imaju razumijevanja i osjecaj prema drugima. Da ce respektovati starije ili familiju koja ih je prihvatila. Ali je totalna greska. Od ovih sestero sto smo imali u kuci nisam, u zivotu svom, nikad vidjela bezobraznije djece i vecih egoista . Oni se ponasaju poput kraljeva, kao da su svijet osvojili. Pa ni pod razno im nije da se zbog nekog ili zbog neceg ubiju.
Kad zive u tvojoj kuci ocekuju da ces za njima cistiti i sklanjati i jos se ljute sto ne mogu ici na putovanja (?). Ocekuju da im se putovanja placaju a nece ni za sta da rade. Hoce i ocekuju da im sve bude poklonjeno. I citavo vrijeme traze to sto im treba. Ne odustaju. Podsjecaju me na ovaj citat.
Vjeruj da moze biti uradjeno. Kad stvarno vjerujes da nesto moze biti uradjenjo, tvoj mozak ce naci nacin da to uradi. Vjerovati u to da postoji resenje, utire put do resenja.

Dalje, ova djeca smatraju sebe vrijednijim nego iko drugi. Pojesce svu hranu ako mogu, bez ikakvog razmisljanja o tome da li ima jos neko gladan. Ako im se ne svidja hrana koju si napravio on je jednostavno nece jesti ili je baci. U mom svijetu je to neshvatljivo. Ne postoji to da bih ja mogla otici kod nekog koji je meni napravio nesto i da ja to i ne probam, da ja to ne pojedem, i valjalo ili ne kazem hvala sto ste mi napravili.

Nema sanse da ce ova djeca htjeti ista osim najboljeg telefona i to im moras obezbjediti. Poslije toga po citav dan sjede i slusaju pjesme i gledaju filmove, ali i dalje OCEKUJU da ce svako sve za njih raditi.
Kod ovo sestoro djece vlada onaj divlji instinkt gdje se radi o sopstvenom prezivljavanju. Nikome se nista ne da, a sve sto mozes uzimas jer ne znas gdje ces sutra biti.
Zanima me kako osobe koje zive u Evropi u tako sredjenoj sredini, uopste dobiju npr. depresiju, dok ovi egoisti sve prevare?  Sta se toliko izmedju te dvije vrste ljudi razlikuje??

Ja mislim da je to sve u glavi i u nacinu razmisljanja. Mozda ova djeca imaju jedan jako definiran cilj (bolja buducnost u Svedskoj) u suprotnost ovih sto to nemaju (ili imaju 1000 ciljeva) pa se “izgube” i i ne znaju vise sta ce i kako savladati probleme. Sta vi mislite?