Energy boost/ Boost energije

3

This weekend was something special.

For long time, to be exact, last time I went somewhere alone without my kids was two years ago. So for two last years, I have had a kid hanging on my legs constantly.

Last two weeks, surprise surprise, they were again sick. On Saturday I just lost it. I couldn’t manage it anymore. I felt I needed some space alone or I would explode. I needed some socialising with friends. Talking on a higher level than a four year old girl.

I grabbed my things, said bye, the kids where crying and crying making me feel bad. Ensar actually also commented and made me feel bad. However, I ignored them all. I had enough, I just left.

The moment I sat down in the bus, (I took the bus it was 10 times cheaper than the train (14 euro!!), I just relaxed. I haven’t relaxed like that for ages. I travelled for four hours. It felt like a spa visit. I listened to a book and I slept.  

Talk about that the view of things changes when having kids. I will definitely do that more often.

In Munich I met THE important friends. The ones that have been through my life the last 15 years. It is special. I am so happy I have them. After two days I went back to Karlsruhe. Calmer, more satisfied. With some new insights.

My friends are a treasure that no money can pay. I am so grateful to have them and I really really miss them…

Ovaj vikend je bio nešto poseban.
Dugo vremena, da budem tačna, zadnji put kad sam negdje sama išla bez djece je bilo prije dvije godine. Tako da zadnje dvije godine, nije prošao dan da mi djeca bukvalno nisu visili na nogama. (A prije toga još dvije godine)

I, iznenađenja, opet su zadnje dvije sedmice bili bolesni i kod kuće i u subotu mi jednostavno pukne film. Pa stvarno. Nisam više mogla.
Trebalo mi je malo vremena za sebe, malo mjesta, malo mene ili ću eksplodirati. Trebale su mi prijateljice da možemo malo pričati…na malo viši nivo nego jedna četverogodišnja djevojčica.
Pokupila sam svoje stvari, rekla doviđenja, djeca su plakala, a i Ensar je komentarisao tako da sam se prilično loše osjećala. Ali ne toliko da nisam shvatila da mi treba odmor od svega. Otišla sam…

Sjela sam u autobus, 10 puta je jeftiniji nego voz, i krenula za Minhen. Sjela i opustila sam se. Ja miline!
Nikakva djeca koja vrište, i traže pozornost. Nikakvo plakanje. Nikoga nisam morala paziti da ne strpa nešto u usta. Nisam trebala nikoga hraniti. Milina.
Osjećala sam se kao u spa.

Slušala sam knjigu i spavala. Uživancija!

U Minhenu sam srela moje prijateljice. One koje su sa mnom već 15 godina što kažu i u dobrom i u zlu. Što te spuste na zemlju, što te dignu u nebesa. One što nikad ne žele nešto loše i koje kažu kad nešto pogriješim. Koje ti daju novi uvid u rješenje u tvom problemu koji zapravo nije problem. To su one rijetke prave prijateljice.
Tako sam zahvalna što ih imam. To je bogastvo koje novac ne može kupiti. I stvarno mi nedostaju ovdje…

Leave a Reply